Vecernji list

Berehovo je miran gradić na krajnjem zapadu Ukrajine, samo sedam kilometara udaljen od mađarske granice. Ovdje se malo osjeća ruski rat protiv Ukrajine. Zračni alarm se rijetko čuje, a napadi dronova ili raketa na grad i okolicu dosad nisu zabilježeni. Samo spomenik u centru podsjeća na dvadesetak muškaraca iz ovog mjesta koji su umrli u borbi protiv ruske agresije, negdje na istoku zemlje.

Na hladan proljetni dan, nekoliko ljudi pije kavu za stolom ispred slastičarnice Parisel u centru grada i razgovara na mađarskom. Pripadaju mađarskoj manjini u regiji, gdje je oko polovice od 23.000 stanovnika mađarskog podrijetla. Jedan od ljudi za stolom je muškarac srednjih godina, odjeven u vojnu uniformu. Služi kao vojnik u regionalnoj dobrovoljačkoj jedinici.

Kada ga se upita kako se osjeća kao Mađar u Ukrajini, njegov pogled postaje ozbiljan. „Nigdje se ne osjećamo pripadnicima“, žali se. „Ovdje nas Ukrajinci označavaju kao Mađare, tamo, u Mađarskoj, smatraju nas Ukrajincima ili Rusima.“ Zastane na trenutak. Zatim kaže: „Ali mi Mađari ovdje u Zakarpatskoj držimo se zajedno. Ovo je naš dom i dom naših predaka.“

Nemirno područje Zakarpatske

Zakarpatska - tako se zove zapadno-ukrajinska regija u kojoj se nalazi i Berehovo. Tradicionalno ovdje živi mnogo nacionalnosti zajedno, osim Ukrajinaca, koji čine većinu od sredine 19. stoljeća, tu su i Mađari, Rumunji, Slovaci, Poljaci i Romi. Trenutno tu živi oko 1,3 milijuna ljudi. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001., u regiji je bilo 150.000 Mađara, a sada bi njihov broj mogao biti manji od 100.000.

Već nekoliko godina ova regija se sve češće spominje u novinskim naslovima u Ukrajini i Mađarskoj. Ishodište su bile promjene u ukrajinskom obrazovnom zakonu od 2017. prema kojima bi se nastava na materinskom jeziku za manjine u srednjoj školi trebala ograničiti. Te odredbe nikada nisu provedene, ali su izazvale veliku uznemirenost, kako među mađarskom manjinom, tako i u samoj Mađarskoj.

Mađarski premijer Viktor Orban već godinama koristi tu temu za sve oštriju antieuropsku retoriku. On tvrdi da je mađarska manjina žrtva ozbiljnog političkog progona i kulturnog uništenja od strane ukrajinske države.

S druge strane, u Ukrajini se Zakarpatska smatra izvorom nemira već nekoliko godina - kao područje na kojem bi se separatistički scenariji poput onih 2014. na istoku Ukrajine ili na Krimu mogli ponoviti.

Ponekad tjeskoba, ponekad mir

U Berehovu se na prvi pogled ne primjećuju napetosti. Svugdje po gradu postoje dvojezični natpisi, mnoge ulice nose imena mađarskih ličnosti, ljudi slobodno govore mađarski.

Teško je reći što leži ispod površine. U razgovorima s Mađarima na ulici osjeća se ponekad tjeskoba, ponekad mir. Na tržnici u Berehovu, gdje ima svega, od hrane do jeftinih kineskih proizvoda i hrđavih starih vijaka, stoji Mađarica u četrdesetima pored štanda za čarape i priča kako je njezin muž nakon početka rata 2022. „zbog situacije otišao izvan zemlje“. Ne želi reći gdje je, samo toliko da sa svojom djecom redovito „tamo“ odlazi i da obiteljski život „nije jednostavan“ sada za vrijeme rata. Zatim brzo odlazi.

Dva muškarca, obojica u kasnim pedesetima, koji prodaju toaletne i higijenske proizvode, žale se što ih se kao Mađare loše gleda kad govore svojim materinskim jezikom. Nekoliko koraka dalje, jedna mađarska umirovljenica koja prodaje kobasice, sir, ulje, šećer, brašno i druge osnovne prehrambene proizvode, priča upravo suprotno: nema diskriminacije manjina, mnogi Mađari jednostavno ne govore dobro ukrajinski, to je problem.

„Mađari kao neprijatelji“

Koliko god da je slika miješana kada se ljude na ulici pita, situacija je jasna za Karolinu Darcsi. Ona je gradska vijećnica Berehova i politička tajnica Kulturnog saveza Mađara u Zakarpatskoj (KMKSZ), organizacije koja je bliska stranci Fidesz mađarskog premijera Viktora Orbana.

Javna slika Mađara u Ukrajini vrlo je negativna, ima puno diskriminacije, žali se Darcsi. Ukrajinski mediji šire “sliku Mađara kao neprijatelja“, a to dolazi „odozgor“, od ukrajinske politike, kaže.

U prosincu 2023., ukrajinski je parlament na preporuku EU-a podržao povlačenje restriktivnih odredbi o nastavi u manjinskim jezicima - time je ispunjen ključni zahtjev predstavnika mađarske i drugih manjina u Ukrajini.

Ubuduće će se u školama predavati samo predmeti ukrajinskog jezika i književnosti te predmet Nacionalna obrana na ukrajinskom jeziku. Karolina Darcsi vidi to kao pozitivan razvoj. “Ali to može biti samo početak”, kaže ona. “Još ima puno toga za implementirati.” Kao primjer, navodi poboljšanje nastave ukrajinskog jezika za učenike pripadnike manjina.

“Dobra budućnost u europskoj Ukrajini”

Značajno pomirljiviji je drugi politički predstavnik mađarske manjine - Laszlo Zubanics, predsjednik Demokratske udruge Mađara u Ukrajini (UMDSZ). On ne želi uputiti nikakve optužbe ni na čiju adresu, već formulira posredno. Izgovara rečenice poput one da su Mađari u Zakarpatskoj ukrajinskoj javnosti od početka rata mnogim humanitarnim akcijama pokazali da nisu izolirani dio stanovništva.

Zubanics je krajem 2023. bio jedan od inicijatora otvorenog pisma mađarskom premijeru Viktoru Orbanu. U pismu su se politički predstavnici Mađara Zakarpatske obratili budimpeštanskom premijeru s molbom da podrži europsku integraciju Ukrajine. Bila je to uljudno sročena kritika Orbanove politike blokade naspram Ukrajine. Povlačenje restriktivnih odredbi u obrazovnom zakonu Zubanics vidi kao “promjenu smjera“ Ukrajine. “Mislim da je to korak Ukrajine na njezinom europskom putu“, kaže predsjednik UMDSZ-a i dodaje: “Mi Mađari vidimo dobru budućnost za sebe u toj europskoj Ukrajini.“

„Želimo živjeti kao u Europi”

Neizvjesnost i olakšanje - tako nekako izgleda raspoloženje u gimnaziji Lajos Kossuth u Berehovu, jednoj od najstarijih obrazovnih ustanova mađarske manjine u Zakarpatskoj. Ravnateljica Emese Zseltvay-Vezsdel ne želi komentirati politička pitanja, ali ističe da “u svakodnevnom životu nema problema između Mađara i Ukrajinaca”. Ona naglašava da je vrlo pozitivno to što ukrajinska država sada jamči nastavu na materinskom jeziku.

A njezina kolegica Edit Babjak, koja vodi odjel za obrazovanje i kulturu u gradskom vijeću Berehova, naglašava da se “često kaže da bismo i mi ovdje htjeli takav scenarij kao separatisti na istoku Ukrajine”. To boli, jer mi nismo takvi, kaže i naglašava: “Ovdje nema separatističkog raspoloženja, ni mi ne želimo živjeti pod ruskom vlašću, već kao u Europi.”

U njemačkoj delegaciji se osjetilo olakšanja nakon objave odluke Međunarodnog suda (ICJ). Najviši UN-ov sud odbio je hitni zahtjev Nikaragve protiv Njemačke. Suci u Den Haagu ocijenili su da „na temelju činjeničnih podataka i pravnih argumenata“ nema osnova za nametanje hitnih mjera koje je Nikaragva tražila protiv Njemačke. Ova odluka suda znači, između ostalog, da Njemačka ne mora obustaviti izvoz oružja u Izrael.

„Radujemo se što su naši argumenti mogli uvjeriti sud“ rekla je šefica njemačke delegacije Tania von Uslar-Gleichen nakon objave presude.

Nikaragva je u ožujku predala tužbu tvrdeći da isporukama oružja Izraelu i zadržavanjem sredstava za pomoć Palestinskom uredu UNRWA Njemačka krši Konvenciju o genocidu i druge norme međunarodnog humanitarnog prava. To, navodno, predstavlja „pomoć u izvršenju genocida“.

Nicaragva je također podnijela hitni zahtjev da ICJ provede pet hitnih mjera prije kraja mogućeg dugotrajnog postupka, uključujući

zaustavljanje isporuke oružja Izraelu i ponovno pokretanje pomoći UNRWA.

Njemačka će ponovno financirati pomoć Palestincima

Njemačka je u siječnju obustavila svoje uplate UNRWA-i. Razlog su bile, između ostalog, izraelske optužbe da su radnici organizacije bili uključeni u masakr militantno-islamističke palestinske organizacije Hamas 7. listopada 2023. Osim toga izraelske vlasti tvrde da se Hamas, koji je označen kao teroristička organizacija od strane Izraela, Njemačke, Europske unije (EU), SAD-a i nekih arapskih država, infiltrirao u strukture ove nevladine organizacije.

Njemačka vlada je najavila da će nastaviti suradnju s UNRWA-om nakon što je UN-ov izvještaj odbacio izraelske optužbe i formulirao prijedloge za poboljšanje funkcioniranja organizacije za pomoć Palestincima.

Njemačka se uz SAD smatra jednim od najbližih saveznika Izraela i obećala je podršku zemlji nakon terorističkog napada Hamasa. Tada su teroristi ubili više od 1100 ljudi i oteli više od 250 kao taoce. Prema podacima palestinske zdravstvene službe kojom upravlja Hamas, u izraelskim vojnim akcijama u Pojasu Gaze koje su potom uslijedile poginulo je više od 34.000 ljudi. Te podatke nije moguće neovisno provjeriti. Izrael opravdava svoje vojne akcije pravom na samoobranu.

ICJ: nema potrebe za hitnim mjerama protiv Njemačke

Njemačka je na saslušanjima pred ICJ-om tvrdila da strogo kontrolirane procedure osiguravaju da se pri isporukama oružja Izraelu poštuju sve međunarodne obaveze.

Osim toga je od svih njemačkih isporuka Izraelu nakon 7. listopada samo dva posto bilo oružje, dok je 98 posto sačinjavalo drugi vojni materijal. Uz to je ukupna vrijednost vojne opreme koja je od terorističkog napada Hamasa odobrena za izvoz u Izrael smanjena s ranijih 200 milijuna eura na milijun eura u ožujku ove godine.

Odluka ICJ-a da ne nametne hitne mjere protiv Njemačke bila je očekivana, rekao je međunarodni pravnik Stefan Talmon sa Sveučilišta u Bonnu u razgovoru za DW.

No, Nikaragva ne misli odustati od svoje nakane. Nakon objave presude, nikaragvanski predstavnik Carlos José Aguello Gomez naglasio je da će njegova zemlja pažljivo pratiti ponašanje Njemačke i, ako je potrebno, ponovno se obratiti sudu. Osim toga, postupak je tek počeo. U kasnijoj fazi, Nikaragva će navodno iznijeti sve činjenice koje ima.

Postupak ICJ-a protiv Njemačke još nije gotov

Međutim, neizvjesno je hoće li uopće doći do glavnog postupka. To nije isključeno jer ICJ nije udovoljio zahtjevu Njemačke da potpuno odbaci tužbu Nikaragve. To bi bilo moguće samo da je sud ustanovi da za to pitanje nije nadležan, što tu nije slučaj, glasi obrazloženje.

Pravnik Talmon očekuje da će Njemačka u sljedećem koraku postupka uložiti prigovore na nadležnost i dopuštenost tužbe. Ne očekuje da će doći do suđenja o suštini. Takav glavni postupak mogao bi trajati godinama.

Što odluka ICJ-a znači za Njemačku?

Njemačka vlada pozdravila je odluku Međunarodnog suda. Na online platformi X (ranije Twitter) Ministarstvo vanjskih poslova piše: „Nitko ne stoji iznad prava. To načelo je vodilja našeg djelovanja.“

Prema mišljenju profesora prava Talmona, odluka ICJ-a čak potvrđuje dosadašnje postupanje njemačke vlade. „Njemačka sada može reći da Sud nije vidio razloga za privremene mjere protiv bilo kakvih povreda međunarodnog prava.“ Nastavak isporuka oružja je, primjerice, i dalje moguć, ukoliko se vodi računa o poštivanju međunarodnih normi, ističe Talmon.

ICJ je u svojoj trenutnoj odluci još jednom podsjetio sve države na njihove međunarodne obaveze prilikom isporuke oružja strankama u oružanim sukobima. A uz to je izrazio i „duboku zabrinutost zbog katastrofalnih životnih uvjeta“ Palestinaca u Pojasu Gaze.

Ovaj tekst je prethodno objavljen na njemačkom.

Njemački policajci nisu mogli vjerovati svojim očima kada su kasno navečer u rujnu 2023. godine iza njemačko-poljske granice zaustavili kombi Mercedes sa švedskim tablicama: vozio ga je 15-godišnji sirijski dječak. U prostoru za teret – 27 sirijskih i jemenskih izbjeglica koje je trebalo prokrijumčariti u Njemačku.

Sirijski dječak nije bio nepoznat vlastima u Njemačkoj: s 13 godina je došao kao izbjeglica bez roditelja ili rođaka i dvije godine je živio u jednoj ustanovi za maloljetnike.

Nakon registracije u prihvatnom centru, ovakvi maloljetnici bez pratnje raspodjeljuju širom zemlje i Zavodi za brigu o maloljetnicima (Jugendamt) im osiguravaju smještaj gdje su zbrinuti i pod kontrolom. To je često uspješno, ali nije rjetkost ni da nešto krene naopako - pa djeca i mladi nestaju iz tih objekata. Često tako potpuno nestanu s radara vlasti, i to širom Europe.

Veliki nedostaci u prikupljanju podataka

Trenutno se širom Europe 51.433 maloljetnih izbjeglica vode kao nestali. Prije samo tri godine taj broj je bio oko 18.300. Tijekom ovog razdoblja i u Njemačkoj se značajno povećao broj nestalih maloljetnika - sa 724 u 2021. godini na 2.005 danas.

To je rezultat ekskluzivnog istraživanja europske novinarske mreže „Lost in Europe”, u koju su uključeni belgijski „De Standaard”, holandski „NRC”, talijanska ANSA i njemački rbb24 Recherche.

Istraživanje otkriva značajne nedostatke u prikupljanju podataka o nestalim maloljetnim izbjeglicama. Od nadležnih organa u 31 europskoj zemlji, a to su pored 27 članica EU i Moldavija, Norveška, Švicarska i Velika Britanija - samo 15 je odgovorilo na upite istraživačke mreže.

Dok neke zemlje kao što su Italija i Austrija navode posebno drastične brojke, sa više od 20.000 nestale djece i mladih, druge, poput Španjolske ili Grčke, ne prikupljaju nikakve informacije o djeci i mladima bez pratnje.

Komisija EU govori o „nefunkcionalnom" sustavu

Trenutno u EU ne postoje propisi za registraciju i razmjenu informacija o sudbini maloljetnih izbjeglica bez pratnje.

Odgovorna povjerenica EU za migracije i unutarnje poslove, Šveđanka Ilva Johannson, stoga ne može komentirati vrlo veliki broj nestalih mladih izbjeglica. „Nemam saznanja jesu li vaše brojke točne. Mogu reći da imamo nefunkcionalan migrantski sustav u Europi“, kaže ona u ekskluzivnom intervjuu za njemački rbb24.

Kada maloljetne izbjeglice nestanu iz smještaja pod nadzorom vlasti, moraju se prijaviti kao nestale osobe. Neki se ponovo pojave, nakon nekoliko dana, u nekom drugom gradu.

U Njemačkoj stručnjaci pretpostavljaju da mnogi napuštaju objekte u kojima su smješteni, jer su nezadovoljni duljinom postupka, nadaju se bržoj pomoći u drugim zemljama ili zapravo žele kod rođaka ili prijatelja u drugim europskim zemljama. Njemačka policija potvrđuje tu pretpostavku.

Istraživanje širom Europe pokazuje: razlozi nestanka maloljetnika često se ne mogu precizno utvrditi ni u drugim zemljama. Jedan od razloga je taj što često ne funkcionira unutareuropska razmjena podataka.

Njemačke strukture su preopterećene

U Njemačkoj su strukture trenutno vrlo preopterećene, kaže Helen Sundermajer iz njemačkog Saveznog udruženja za maloljetne izbjeglice bez pratnje (BumF). „Primjećujemo da većina mladih nestaje na samom početku, kad stignu.“ U ovoj fazi sniženi su standardi nadzora kako bi se osiguralo zbrinjavanje unatoč nedostatku osoblja.

Preopterećenost struktura je praćena nepotpunim podacima o tome gdje se maloljetnici nalaze. Posljedice mogu biti ozbiljne po maloljetnike, upozorava Teresa Kail iz Njemačkog dječjeg fonda (Deutschen Kinderhilfswerk). „Kada se djeca smatraju nestalima, moramo polaziti od toga da su izložena određenim rizicima, da mogu pasti u ruke kriminalnih organizacija, da su eksploatirana ili da doživljavaju seksualno zlostavljanje. Znamo za takve slučajeve.“

Poput 15-godišnjeg Sirijca s početka priče, kojeg je u rujnu uhapsila policija. On je svjedočio na sudu da je regrutirao upravo krijumčar koji ga je doveo u Njemačku dvije godine ranije.

Prema riječima Helene Sundermajer, jedan od razloga za uspjeh takvog regrutiranja je nedostatak perspektive s kojim se suočavaju mnoge mlade izbjeglice u Njemačkoj. „Trenutačno je na mnogim mjestima loše zbrinjavanje i previše je ljudi koji nisu profesionalci, koji nemaju ni vremena ni resursa da maloljetnicima pruže orijentaciju.“ U takvoj situaciji mladi ljudi mogu biti posebno osjetljivi na razne sumnjive ponude i obećanja novca.

Pakt o migraciji trebao bi olakšati registraciju

Europska povjerenica Johannson također se pribojava da bi „maloletne izbjeglice bez pratnje mogle postati žrtve trgovaca ljudima kada su ti maloletnici već u EU“.

Bruxelles radi na tome da uvede jedinstveni sustav registracije maloljetnih izbjeglica bez pratnje. To, međutim, ne rješava problem trenutno nestale djece. Ali, zemlje EU trebaju stvoriti bolje uvjete i olakšati pronalaženje kontaktnih osoba i skrbnika.

No, do sada je usvojen samo mali dio planiranih propisa. Konačno glasanje je u svibnju. Potom će države članice morati ugraditi nove propise u svoje nacionalno zakonodavstvo. „Sve 27 države su mi obećale da će to učiniti“, kaže povjerenica EU Johanson. Ako neka država to ne učini, postoji mogućnost pokretanja postupka zbog povrede ugovora - ali takvi postupci traju godinama.

Tina Friedrich/Jan Wiese (rbb)

„Svi znamo da svi imamo pištolje, ali ti to nitko neće priznati“, kaže za DW Ivan M.* (38) iz Novog Sada. O tome kakvo oružje posjeduje njegova obitelj ne želi govoriti.

Da ima pištolj koji je naslijedila od pokojnog oca priznaje i Novosađanka Ivona R.* (40), a Goran P.* (59) iz jednog manjeg mjesta u Vojvodini pištolj ima, kako kaže, gotovo cijelog života. Svi oni žive mirne živote. Sigurnost im nije ugrožena. Ali, posjedovati oružje u Srbiji nije rezultat realne sigurnosne prijetnje, nego i pitanje tradicije.

„Procjena je da su civili kod nas mnogo bolje naoružani nego policija", kaže za DW stručnjakinja za sigurnost Branislava Kostić. „Polovina njih ima oružje iz tradicionalnih razloga koji kažu da glava kuće mora imati pištolj. I to se najlakše može vidjeti u najbanalnijim situacijama, na primjer na našim svadbama, proslavama i slično.“

To potvrđuju i procjene švicarskog istraživačkog projekta „Small Arms Survey" iz 2018. godine, prema kojima je Srbija treća na svijetu po naoružanosti civila, odmah iza Jemena i SAD-a. Oni procjenjuju da na svakih sto stanovnika dolazi po čak 39,1 komad lakog naoružanja. A to je tri i po puta više od onoga što pokazuju službeni državni podaci.

S bombom na tržnicu

Međutim, kada su se prošlog svibnja u dva dana dogodila dva masovna ubojstva u kojima je ubijeno 17 osoba, a 21 osoba je ranjena, činilo se da se na trenutak raspoloženje prema naoružanju promijenilo. Država je donijela niz mjera kojima je najavila veliko razoružavanje Srbije.

Dvomjesečna akcija tijekom koje su građani pozivani da predajuoružje bez ikakvih posljedica i bez kaznene odgovornosti, rezultirala je time da je policiji predato 82.398 komada vatrenog oružja, 4.243.139 komada municije i 26.485 komada minsko-eksplozivnih sredstava. Ministarstvo je navelo da je to najuspješnija akcija ikada.

„Ono što ipak nije bilo dobro, jest način donošenja tog oružja, jer imamo podatke da su ljudi nosili bombe u gradskom prijevozu. To se moralo organizirati na sigurniji način“, objašnjava za DW Marina Kostić Šulejić iz Strukovnog udruge sektora sigurnosti.

Građani su tijekom akcije na društvenim mrežama iznosili niz apsurdnih situacija, navodeći kako su pištolje nosili u torbama, pa na putu do posla ili nakon posjeta tržnici svraćali u policiju kako bi predali naoružanje. Svjedočili su i kako su ispred policijskih šaltera čekali u redu i po sat vremena zajedno s drugim „naoružanim“ građanima.

„A drugi problem je što to oružje nije skladišteno sigurno nakon prijema u policijskim stanicama“, dodaje Branislava Kostić. „Naša policija ima inače problem s akvizicijom i obradom podataka: kasne, nisu dovoljno profesionalni. Recimo, oni u ovom trenutku imaju negdje oko 130.000 komada oružja koji nije zavedeno, razvrstano, evidentirano."

Jedan od primjera nemara je i slučaj policajca iz Niša koji je ukrao 272 pištolja koji su predati u stanici tijekom akcije. Kako su pisali lokalni mediji, prvobitna informacija bila je da su nestala 63 pištolja, pa se zbog loše evidencije, dugo licitiralo time koliko je pištolja zapravo ukradeno.

„Zloupotrebe su moguće, jer je akcija sprovedena naglo i bez razrađenih procedura o tome što dalje s prikupljenim oružjem", smatra Marina Kostić Šulejić. Zato njena udruga poziva MUP da se tome oglasi. „Jer, mi nemamo informaciju je li to naoružanje uništeno ili negdje skladišteno ili možda negdje dalje prodano i distribuirano. Jednostavno ne znamo što se dogodilo s tolikom količinom prikupljenog naoružanja.“

Legalno se ne isplati

Naši sugovornici svoje oružje nisu predali policiji, ali zato je policija došla na njihova vrata u postupku revizije dozvola za držanje i nošenje oružja. Goran P.* kaže da su mu iskustva s policijom bila vrlo ugodna.

„Oni su ljudi došli, sve lijepo objasnili i ispostavilo se da bih ja morao platiti oko 200 eura da bih zadržao pištolj“, priča Goran. „Zato sam im predao pištolj, a ja ću lako kupiti drugi na crno. Kakve to veze ima."

Stručnjakinje s kojima smo razgovarali nisu iznenađene takvim stavom. Branislava Kostić kaže da su procjene da bi broj takvih slučajeva mogao ići i do 80.000, jer ljudi ne žele plaćati poreze, ne žele čipove i procedure, ali žele imati oružje.

Rezultati Vladinih mjera koji pokazuju da je sa 766.665 registriranog oružja neposredno nakon ubojstva, taj broj danas spao na 575.695 tako bi mogli biti samo vrh ledenog brijega, jer svi ostali argumenti govore u prilog tezi da se broj nelegalnog oružja istovremeno povećava.

„I mi uviđamo taj povećani broj naoružanja na ulici, što znači da ga ima u većoj mjeri na crnom tržištu“, kaže Kostić Šulejić. „Odakle dolazi – to je pitanje. Moguće da je u pitanju zloupotreba oružja koje je predato, a drugo, previše naoružanja ide u Ukrajinu, raznim putovima i različitog naoružanja, tako da mi ne znamo, i možda se dogodi da se dio tog oružja vraća na crno tržište.“

Nema smanjenja nasilja u društvu nasilja

Neke od mjera koje je Vlada najavila nakon masovnih pucnjava nisu, međutim, ni pokrenute. Istraživanje Beogradskog centra za sigurnosnu politiku (BCBP) pokazuje da je država odustala od pooštravanja uvjeta za dobivanje oružja, kao i od uvođenja obaveznog šestomjesečnog zdravstvenog pregleda naoružane osobe, s obzirom na to da bi te dvije mjere zahtijevale izmjenu Zakona o oružju i municiji. S druge strane, najavljeno pooštravanje kazni za nedozvoljeno držanje i nošenje oružja, i uvođenje kaznenog djela koje bi kažnjavalo svakoga tko djeci omogući da dođu u posjed oružja tražilo bi da se mijenja Kazneni zakonik.

Je li se onda nešto pomaknulo s početne pozicije? „Na kulturno, europsko pitanje jesu li nas ratovi, ali i ova stradanja i strahote koje su se dogodile naučili koliko problema je povezano s posjedovanjem oružja odgovor je: Ne, naravno da nisu. I prikupljanje oružja je pokazalo da su oružje najčešće vraćali stariji, a ne mlađi, zato što su se uplašili za svoju djecu i unuke. Mlađi ljudi, međutim, nisu imali potrebu vratiti oružje“, kaže Branislava Kostić.

Na pitanje pokazuju li statistički podaci smanjenje nasilja u društvu, Ministarstvo unutarnjih poslova nije odgovorilo. Već i letimičan pregled na naslovnice lokalnog tiska pokazuje da vršnjačko nasilje ne prestaje, da se i dalje bilježi visoka stopa femicida, da se crna kronika ne smanjuje.

„Ne možete riješiti jedan oblik nasilja, dok se ne riješi problem društva koje opstaje uz nasilje", ocjenjuje Branislava Kostić. „Ljudi su već navikli da onaj tko ima moć ima i mogućnost da prekrši sva vaša prava. To je jedna od karakteristika društva nasilja i mi po mnogim karakteristikama postajemo definitivno društvo nasilja, a jedna od tih karakteristika je i da tijekom vremena ljudi prihvate nasilje kao nešto normalno“, zaključuje Kostić.

"Veliki prasak” je nadimak koji je u žargonu Europske unije dat proširenju Unije na deset država 1. svibnja 2004. godine. Broj država članica preko noći je porastao s 15 na 25. Kontinent se ponovno ujedinio 15 godina nakon pada Zida i kraja sovjetske vlasti u istočnoj Europi. Prije 20 godina od Estonije na sjeveru do Slovenije na jugu ulazak se proslavljao narodnim festivalima i vatrometom, slavljeničkim govorima i probijanjem barijera. Sredozemni otoci Malta i Cipar također su se našli u društvu novih članova obitelji.

"Bio je to snažan signal Rusiji, ali ne samo to. Pokazao je sposobnost EU-a da donosi snažne odluke, da se širi i ispunjava uvjete. Čitava stvar se odvila u pozitivnom duhu zbog toga što su kako u zemljama EU-u tako i u novim članicama vladali politički uvjeti koji su bili povoljniji nego što su danas", kaže Kefta Kelmendi iz think tanka "European Council on Foreign Relations" u Bruxellesu.

Ujedinjenje nije imalo alternative

„Proširenje se pokazalo uspješnim kako za EU tako i za deset novih članica“, kaže u razgovoru za DW stručnjakinja za EU Kelmendi. Gospodarski rast u zemljama pristupnicama uklopio se u zajedničko tržište. Demokracija, vladavina prava i sloboda medija ojačani su, kako je pokazala studija Zaklade Bertelsmann, instituta za društveno-politička istraživanja.

Iznimke su Mađarska i Poljska. Tamošnje su se vlade posljednjih godina odmaknule od europskih vrijednosti. U Poljskoj se trend preokrenuo u pozitivnom smjeru tek nakon promjene vlade prošle godine.

Kako smatra EU stručnjak Hans Kribbe s briselskog Instituta za geopolitiku (BIG), proširenju EU-a 2004. kao i odgođenom primanju Bugarske (2007.) i Rumunjske (2007.) te naposljetku i Hrvatske (2013.) nije bilo alternative, "Bilo je neizbježno učiniti ovo kao odgovor na povijesne preokrete i raspad Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka", smatra Kribbe.

Moguća još dva vala

"Europska komisija, naravno, navija i zagovara nova proširenja", kaže Hans Kribbe iz Geopolitičkog instituta u Bruxellesu. Interno, međutim, svjesni smo da također moramo naučiti lekcije iz velikog vala širenja. Prije svega, EU bi morala naučiti kako postati otvorenija i kako racionalizirati procedure i procese. No za sada nema plana i vremenskog cilja za takvu reformu sadašnje Europske unije.

Unatoč tomu se govori o sljedećim proširenjima. Tu je prije svega šest država zapadnog Balkana (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija) kojima je članstvo obećano daleke 2003. No sad su se pojavile i Ukrajina, Moldavija i Gruzija kao najnoviji kandidati za pristupanje. Ove zemlje bi mogle dobiti ubrzani pristup posebice zbog prijetnje Rusije.

Državama Zapadnog Balkana stalno se iznova obećava pristupanje. Kancelar Olaf Scholz (SPD) voli u posljednje vrijeme ponavljati kako je sada vrijeme da se konačno djeluje. I tu prijetnja Rusije igra određenu ulogu.

No stručnjaci su skeptični. "Ne mislim da će doći do sljedećeg Velikog praska i zajedničkog ulaska, to ne bi funkcioniralo", kaže Tefta Kelmendi iz Europskog vijeća za vanjske odnose. Tih šest zemalja previše se razlikuju u svom razvoju i mogućnostima pridruživanja. Ona polazi od toga da će ove zemlje biti primljene jedna za drugom. Prvo Albanija pa Sjeverna Makedonija i Crna Gora. Srbija i Kosovo moraju riješiti svoj spor oko državnosti i manjina, smatra ova analitičarka.

U svakom slučaju, kako kaže Kelmendi, se ne može čekati da se riješe bilateralni sukobi u Srbiji i na Kosovu. To bi značilo da druge zemlje u regiji postaju taoci ovog sukoba. Osim toga EU je „previše usredotočena na stabilizaciju, a ne toliko na gospodarski razvoj."

Pristupanje Ukrajine: (pre)veliki izazov

U usporedbi s balkanskim državama, Ukrajina bi doista bila "veliki prasak" za Europsku uniju. Preko 40 milijuna ljudi, ogromne poljoprivredne površine, najsiromašnija zemlja u Europi i povrh svega teško je pogođena ratom koji im je nametnula Rusija. Pregovori o pristupanju trebali bi, unatoč tomu, započeti uskoro međuvladinom konferencijom.

U ovom trenutku, kaže Hans Kribbe, pravi problemi oko ovog proširenja se spominju javno kako se Europljani ne bi uplašili. "To je riskantna strategija. U jednom ćete se trenutku morati suočiti sa stvarnošću." Ulazak Ukrajine zahtijevao bi potpunu promjenu proračuna EU-a. Između ostalog današnji neto primatelji subvencija, primjerice Poljska ili Mađarska, najvjerojatnije bi postali neto platiše koje bi morale davati novac Ukrajini i drugim siromašnijim državama.

Jerzy Buzek,zastupnik u Europskom parlamentu od 2004. godine, kada je njegova zemlja Poljska ušla u EU, smatra da je teško predvidjeti kada će doći do sljedećih pristupanja, ali kaže kako treba ostati optimističan. Buzek je bio šef vlade 2001. i pomogao je u pripremi pristupanja svoj e zemlje Europskoj uniji. "Kad smo bili mladi, ulazak u Eu se činio nestvarnim no na kraju se ipak dogodio. To znači da trebamo sanjati i držati se svojih snova", rekao je Buzek u parlamentu, tijekom rasprave o novim članicama.

Turska, koja s EU-om pregovara o članstvu od 2005., vjerojatno neće pristupiti. Autokratski vođena država sve se više udaljava od europskih vrijednosti. "Turska je beznadan slučaj kada je riječ o pristupanju", kaže stručnjak za EU Hans Krippe s Instituta za geopolitiku u Bruxellesu. Ipak, EU bi trebala težiti bliskim, bilateralnim odnosima, privilegiranom partnerstvu, jer Turska ima ključnu geopolitičku poziciju kada je u pitanju obrana od Rusije i pitanja migracija.

Usprkos svim najavama kako će smanjiti ili se čak potpuno povući iz Rusije nakon njenog napada na Ukrajinu, sam porez na dobit zapadnih banaka za poslovanje u toj zemlji se od 2021. povećao – za preko četiri puta. 2021. je u blagajnu Kremlja tako stiglo oko 200 milijuna eura, prošle godine je bilo preko 800 milijuna.

Kako javlja list Financial Times, u Rusiji su očito još uvijek aktivne mnoge banke Europe koje nešto znače u svijetu novca: Raiffeisen Bank International, UniCredit, ING, Commerzbank, Deutsche Bank, Intesa Sanpaolo, a naravno da je tamo i mađarska Országos Takarékpénztár – nama poznatija po kratici OTP-banka. Sve one zajedno su za 2023. objavile dobit od preko tri milijarde eura, što je tri puta više nego prije rata.

Britanski analitičari su izračunali kako je porez zapadnih banaka zapravo prilično značajna stavka čitavog proračuna Rusije: to će za 2024. biti – ne računajući energente 0,4 posto prihoda Kremlja.

Dobit došla – sama od sebe?

Mada će teško igdje biti suza u upravama tih banaka zbog tog enormnog povećanja dobiti, mora im se priznati i kako nisu sasvim „same krive“ za tu dobit. Dio tog profita je svakako od novca koji im je bilo zabranjeno uopće iznijeti iz Rusije, što znači da su već zbog toga „pustile da novac radi“ u gospodarstvu Rusije – uključujući naravno i vojnu industriju koja u toj zemlji ima pune ruke posla.

Drugi je razlog zapravo dobit od sankcija koje je Zapad proglasio protiv Rusije: inflacija se donekle drži pod kontrolom, ali ona je izazvala i veće kamate – i veću dobit banaka. Još jedna unosna posljedica zapadnih sankcija jest i odluka Rusiju isključiti iz međunarodnog bankovnog sustava SWIFT: to znači da niti konkurencija ne može doći u Rusiju, a ruskim partnerima je to upravo te banke učinilo još privlačnijima tamo smjestiti barem dio svog novca.

Ipak, čini se da u tom poslovanju u Rusiji ipak ima i političkih i drugih igrica jer daleko najaktivnija od tih europskih banaka je i jedna od najmanjih među njima: austrijska Raiffeisen Bank International (RBI). Iz njene blagajne je otišla gotovo polovica poreza koji je stigao Putinu, jer se i njena dobit od poslovanja u Rusiji utrostručila u posljednje dvije godine i iznosi 1,8 milijardi eura.

Austrijski „poslići"

U njenom slučaju se teško može reći kako je dobit „nehotičan“ jer već odavno njeguje odnose prema Istoku: 2020. i u doba najžešćih prosvjeda protiv diktatora Bjelorusije Lukašenka je organizirala plasman državnih dionica te zemlje u vrijednosti od 1,4 milijardi eura – i tu je teško vjerovati da bi Minsk povjerio takav posao ikome drugom osim „dobrom prijatelju“. U Rusiji je još gore: trenutno je najveća zapadna banka koja i nakon napada na Ukrajinu tamo djeluje na svim razinama, a za RBI se pročulo i kad je nedavno pokušala potajice otkupiti udio u građevinskom koncernu Strabag u ime ruskog tajkuna Olega Vladimiroviča Deripasku čiji je imutak na Zapadu – teoretski - zamrznut.

Tek kad je početkom ovog ožujka u Beč stigla i ekipa američkog ministarstva financija i austrijskoj banci se zaprijetilo da će navući bijes Washingtona – sa svim što to znači u svijetu novca – ako se ne okani takvih poslova, ovaj posao s Deripaskom je prekinut. Ali i službeni Beč stoji iza RBI: prošlog prosinca je Austrija uvjetovala pristati na novi paket sankcija protiv Rusije jedino ako Kijev ukloni sa svoje „crne liste" Raiffeisen Bank International. A tako je i bilo.

No Financial Times navodi kako su i američke banke aktivne u Rusiji: Kijevska School of Economics navodi američki Citigroup kao četvrti na ljestvici najvećih pojedinačnih platiša poreza Rusiji u godini 2023.: na dobit od 149 milijuna dolara je uredno platila 53 milijuna dolara poreza. JPMorgan je svojedobno težila postati glavna banka razmjene Rusije i SAD, ali je njena dobit bila još samo 35 milijuna dolara, a plaćen porez 6,8 milijuna.

aš(FT, ARD)

Prema informacijama iz Kijeva, dvojica Ukrajinaca koji su nasmrt izbodena u mjestu Murnau u njemačkoj saveznoj zemlji Bavarskoj, bili su vojnici. Kako je priopćilo ukrajinsko Ministarstvo vanjskih poslova, oni su u Njemačkoj, zbog ratnih povreda, bili na medicinskoj rehabilitaciji.

Ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmytro Kuleba naložio je svojim diplomatama da pažljivo prate slučaj i da održavaju stalni kontakt s njemačkim sigurnosnim službama kako bi osumnjičeni za ubojstvo vojnika bio kažnjen kako to zakon nalaže, prenose ukrajinski mediji. Kuleba se zahvalio njemačkim vlastima što su brzo uhapsile 57-godišnjeg Rusa. Navodi se da je on ubio dvojicu Ukrajinaca koji su u subotu pronađeni izbodeni u prostorijama tamošnjeg tržnog centra.

Veza s ratom u Ukrajini?

Tužiteljstvo u Münchenu je u međuvremenu preuzelo istragu. Glasnogovornik tužiteljstva rekao je da se ne može isključiti politička motivacija za zločin. Za ovaj slučaj nadležna je Bavarski središnji ured za borbu protiv ekstremizma i terorizma (ZET). Policija je ranije priopćila da za sada nema dokaza da je zločin povezan sa ruskim agresorskim ratom protiv Ukrajine. Stotine tisuća Ukrajinaca i Rusa živi u Njemačkoj.

Ubijeni vojnici, stari 23 i 36 godina, bili su smješteni u okrugu Garmisch-Partenkirchen. Prema navodima istražitelja, smrt je nastupila nakon uboda nožem - stariji je preminuo odmah, na mjestu zločina, a mlađi ubrzo nakon toga u bolnici. Istražni sudac izdao je u nedjelju nalog za hapšenje zbog počinjenog dvostrukog ubistva.

Prema dosadašnjim saznanjima, čini se da su se trojica muškaraca, dvojica iz Ukrajine i osumnjičeni za ubojstvo iz Rusije poznavali, rekao je glasnogovornik policije. "Imamo izjave svjedoka da su tri umiješane osobe već ranije viđene zajedno. Postoje indicije i da je u igri bilo puno alkohola. To sve treba razjasniti", izjavio je ministar unutrašnjih poslova Bavarske Joachim Herrmann za javno pravni servis Bayerischer Rundfunk.

kle/sti (dpa, afp)

Prema izvještajima izraelskih medija, vlada u Tel Avivu zabrinuta je zbog moguće tužbe pred Međunarodnim kaznenim sudom (MKS) u Haagu. Prema vijestima koje kruže, sud bi, navodno ovog tjedna mogao izdati međunarodni naloge za uhićenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, ministra obrane Joava Galanta i načelnika izraelskog Glavnog stožera Herza Halevija.

Netanyahu je prošlog petka već komentirao mogući kazneni postupak pred tim sudom: Pod njegovim vodstvom, Izrael nikada neće prihvatiti bilo kakav pokušaj Kaznenog suda da potkopa njegovo "pravo na samoobranu", napisao je Netanyahu na platformi X, nekadašnjem Twitteru. Odgovaramo na neka osnovna pitanja u vezi s mogućom optužnicom.

Kakvu vrstu kaznenog postupka bi MKS mogao pokrenuti protiv Netanyahua?

Međunarodni kazneni sud vodi istrage isključivo protiv pojedinaca. Aktivan je samo ako je osoba osumnjičena da je vršeći vodeću funkciju odgovorna za jedan od četiri osnovna zločina: genocid, teške ratne zločine, zločine protiv čovječnosti ili agresorski rat.

MKS još od 2021. istražuje nasilje u Gazi do kojeg je došlo u ljeto 2014., te moguće ratne zločine protiv navodno odgovornih u Izraelu. Prema vlastitim informacijama, Kazneni sud vodi istrage pod istom optužbom i protiv boraca Hamasa. Također su u tijeku i istrage o nasilju izraelskih doseljenika na Zapadnoj obali.

Pritom bi trebalo uzeti u obzir i najnovija događanja u ratu: taj rat je počeo nakon što je 7. listopada 2023. militantni islamistički Hamas u Izraelu ubio oko 1.200 ljudi i oteo više od 240 talaca. Hamas je klasificiran kao teroristička organizacija od strane brojnih zapadnih država, uključujući i zemlje članice EU i SAD-a. Prema navodima hamasovskih vlasti u Pojasu Gaze, u vojnoj akciji Izraela koja je uslijedila kao odgovor na taj napad, do sada je ubijeno više od 34.000 ljudi. Te informacije se ne mogu neovisno provjeriti.

Kada Međunarodni kazneni sud može voditi istragu protiv izraelskih državljana?

Međunarodni kazneni sud u principu smije se aktivirati samo ako države ne mogu ili ne žele procesuirati gore spomenute zločine na nacionalnoj razini. Trenutno je, i zbog rata koji je u tijeku, malo vjerojatno da bi izraelski sudovi mogli pokrenuti kaznene postupke protiv šefa vlade, ministara ili vodstva vojske.

Osim toga, sud mora priznati ili matičnu državu počinitelja – Izrael to ne čini – ili zemlju u kojoj su počinjeni navodni zločini. Ovo drugo bi moglo doći u obzir, jer su Palestinske teritorije pristupile Ugovoru o Međunarodnom kaznenom sudu.

Osim Izraela, Međunarodni kazneni sud ne priznaju ni SAD, Kina, Rusija i Indija, kao ni gotovo sve arapske države, a ni Iran. Ako nijedno od pogođenih područja nije ugovorna strana MKS-a, samo Vijeće sigurnosti UN-a putem rezolucije može naložiti Sudu da se aktivira. To je, primjerice, bio slučaj kada se radilo o Sudanu i Libiji.

Kakve bi posljedice međunarodna potjernica imala za izraelskog premijera?

Nalog za uhićenje nije presuda. Prije svega, to je znak da MKS dovoljno ozbiljno shvaća optužbe protiv sumnjive osobe. Kako MKS navodi na svojoj internetskj stranici, taj sud izdaje nalog za uhićenje samo ako suci smatraju da je potrebno da se dotična osoba uopće pojavi na suđenju. Prisustvo osobe je potrebno u postupku MKS-a. Drugi razlozi mogu biti da suci strahuju da bi optuženi mogao ometati postupak ili počiniti nova kaznena djela.

Međutim, budući da MKS nema vlastitu policiju koja bi uhapsila osumnjičene, malo je vjerojatno da će se članovi izraelske vlade zaista naći pred sudom u Haagu.

Ipak, nalog za uhićenje bi ozbiljno ograničio međunarodnu slobodu kretanja Netanyahua i ministara koji su također traženi, jer sve 124 ugovorne strane MKS-a dužne su uhapsiti tražene osobe na svojem teritoriju i predati ih sudu.

Tako se na primjer Vladimir Putin drži podalje od većine međunarodnih konferencija otkako je sud izdao nalog za uhićenje protiv njega zbog otmice ukrajinske djece u Rusiju. Predsjednik Ruske Federacije putuje samo u države koje ne priznaju MKS.

Kakve veze ima mogući nalog za uhićenje s optužbama za genocid protiv Izraela?

Istragu Međunarodnog kaznenog suda ne treba miješati s optužbama za genocid koje su neke države podigle protiv Izraela. Tako je primjerice Južnoafrička Republika optužila Izrael pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) zbog velikog broja poginulih u ratu u Pojasu Gaze. I taj sud je u Haagu, ali ne istražuje pojedince, niti izdaje naloge za uhićenje. On je isključivo odgovoran za sporove između država.

Krajem siječnja ove godine, MSP je priznao "opasnost od genocida u Pojasu Gaze". Međutim, hitan zahtjev Južnoafričke Republike da Izrael prekine sva neprijateljstva, nije odobren. Nakon te početne odluke, suđenje za genocid će se vjerojatno nastaviti mjesecima ili godinama.

Ovaj tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku.

„Bez poljoprivrednika nema kruha." Tako je glasio popularni slogan kad su u veljači poljski poljoprivrednici blokirali ulice i puteve na dvjestotinjak lokacija diljem Poljske.

Nadomak gradića Kocka, dva sata vožnje od ukrajinske granice, stotine traktora tada su blokirale put kako bi spriječile da jeftine ukrajinske žitarice uđu u zemlju.

Poljski poljoprivrednici se boje da bi ulazak Ukrajine u Europsku uniju preplavio tržište kontinenta jeftinijom hranom i ugrozio poljoprivrednike u članicama Unije. „Neka zaborave na to, to je luda ideja", rekao je jedan od poljoprivrednika za DW tijekom tog protesta.

Otvaraju li se vrata?

Više od desetljeća je EU djelovala kao zatvoreni klub pred čijim vratima uzaludno čeka nekoliko zemalja. Ali, ruska invazija na Ukrajinu to je iz temelja promijenila.

U prosincu je Bruxelles otvorio pristupne pregovore s Ukrajinom i Moldavijom i dao status kandidata Gruziji, a razgovori se vode i sa Srbijom i Crnom Gorom, dok je Bosna i hercegovina dobila status kandidata.

„Iz očitih razloga EU sada na proširenje gleda kao na sigurnosni instrument. A (utjecaj na) budžet EU je dio priče, ali ne mora biti odlučujući“, kaže Thu Nguyen, zamjenica direktora u berlinskom think tanku Centar „Jacques Delors".

Naime, novi entuzijazam oko proširenja EU-a koji dolazi iz Bruxellesa koči činjenica što neke članice Unije i mnogi građani u proširenju vide čist ekonomski gubitak.

Najveći dio proračuna EU-a ide na regionalni razvoj i poljoprivredu. Siromašnije članice dobivaju iz budžeta mnogo više nego što u njega uplaćuju.

Osam zemalja koje su u čekaonici EU-a, uključujući zemlje zapadnog Balkana i Ukrajinu, sve su daleko siromašnije od prosjeka EU-a i sve bi bile neto-primatelji.

„Jeftini" Balkan

Za Jasnu Pejović, koja u Podgorici vodi start-up za učenje „Flourish", članstvo u EU bi dalo „više legitimiteta“ njenoj zemlji. Crna Gora je najdalje odmakla od svih kandidata i 80 posto njenih građana podržava ulazak u EU.

„Potencijalni investitori često kažu da nikad nisu poslovali u Crnoj Gori i da ne znaju kako to ide. Onda ih pitam bi li bilo drukčije da smo dio EU-a? I oni kažu da bi bilo. Jer znaju kako se u EU stvari odvijaju", kaže Pejović za DW.

Crna Gora broji svega 630.000 stanovnika i ne bi bila gotovo nikakav trošak za proračun EU-a. „Nitko ne bi ni primijetio", kaže Nathalie Tocci, savjetnica dvojice bivših povjerenika EU-a za proširenje. Ali EU također „ne vidi ekonomske benefite", kaže ona.

Prijem država zapadnog Balkana, koje zajedno imaju petnaestak milijuna stanovnika, donio bi mnogim stanovnicima velike koristi uz relativno mali trošak po budžet EU. Pa ipak, države regije su kandidati preko jednog desetljeća, Sjeverna Makedonija preko dva.

Ukrajina – slon u sobi

Druga je priča s Ukrajinom kojoj je Bruxelles otvorio perspektivu tek pod ruskom invazijom. Ukrajina je prije rata brojala preko četrdeset milijuna stanovnika, a bila je siromašnija i od balkanskih kandidata.

„To je sasvim druga razina", kaže Tocci, „zbog veličine zemlje, poljoprivrednog sektora, zbog prosječnog imetka i prije svega jer zemlji u ratu treba petsto milijardi eura za obnovu i ta će suma samo rasti.“

Ukrajina bi odmah postala najveća poljoprivredna sila EU-a i usisavala bi veliki dio budžeta. U državama EU-a je 157 milijuna hektara obradive zemlje, dok se samo u Ukrajini broji 41 milijun hektara. Usporedbe radi, Srbija ima između četiri i pet milijuna hektara.

Stoga bi za mnoge u EU Ukrajina bila konkurencija koju ne žele. „Vjerojatno bismo bankrotirali. Jer lako bi nas preplavili jeftiniji proizvodi iz Ukrajine", kaže Lukasz Czech, poljski proizvođač žitarica i uzgajivač svinja.

Czech dobiva dio subvencija direktno iz Bruxellesa, kao i mnoge kolege u Poljskoj. Ta zemlja je uspjela da postati poljoprivredna sila u okviru EU-a kojoj se pridružila prije dva desetljeća.

Koliko to košta?

Prema računici Vijeća EU-a, prijem svih kandidata u EU koštao bi 256 milijardi eura na sedmogodišnje proračunsko razdoblje. Samo Ukrajina bi od toga dobila 186 milijardi, ne računajući troškove obnove.

Thu Nguyen za DW kaže da možda troškovi ne bi bili onoliki koliko se pribojavaju neke članice EU, ali kaže da je nejasno otkuda bi došao dodatni novac.

„Moguće je da dođe od trenutnih članica. Moguće je da EU dođe do novca na nove načine. Recimo raspravlja se o porezu na plastiku ili trgovini ugljikovim dioksidom", kaže ona.

Na kraju je EU podijeljena po pitanju brzog proširenja. Neki od odgovora na pitanje koja strana preteže bit će jasniji nakon izbora za EU parlament u lipnju.

Prošlog utorka (23.4.) u Ateni su svi imali što vidjeti: zrak je isprva bio potpuno žut, onda narančast, sumrak je bio crven. Mnogi tvrde kako tako nešto još nikad nisu vidjeli, barem ne u tim razmjerima. I sjevernije od Grčke, na primjer u Hrvatskoj se kaže kako je to „pijesak Sahare“: nije pijesak, njegove čestice su previše teške i padaju najkasnije u more, nego je to pustinjska prašina. Utoliko to i nije sasvim bezopasno za one koji ionako imaju problema s disanjem.

Svi su fotografirali taj dan u Ateni i slike su objavljene posvuda u svijetu, makar ta pustinjska prašina nad Europom nije ništa novo. Ali jest neobičan i razmjer i trajanje tog fenomena: i tjedan dana kasnije prašina nije nestala.

Christos Zerefos, predsjednik atenske Akademije i povjerenik za promjenu klime uvijek iznova ponavlja kako će takvi fenomeni biti i izraženiji i češći. No njihov uzrok je isti još od pradavnih vremena: to su suptropski proljetni vjetrovi koji preko Čada i Libije prenose prašinu Sahare u Europu – tamošnji Arapi ga zovu Hamsin što znači „pedeset“ jer toliko dana obično traje to razdoblje. A uvijek iznova se podižu i golemi oblaci pustinjske prašine koji ponekad dopiru sve do Britanskog otočja.

Vrućine već u ožujku

No ovaj stručnjak upozorava kako se u posljednje vrijeme nešto mijenja: Mediteran postaje sve topliji. Hladno more u proljeće je ohladilo i zrak tako da je i prašina postala hladnija i dobrim dijelom pala u more. Ali osobito temperatura istočnog Mediterana je čitava dva stupnja viša od prosjeka u čitavom stoljeću, tako da je i ta toplina „lansirala“ prašinu na europski kontinent.

Jer i u Grčkoj je sve toplije: mnogi Grci nisu imali ništa protiv blage zime ove godine jer su uštedjeli na grijanju. Ali temperature se i dižu sve ranije u godini pa tako i opasnost od požara. Već ovog ožujka je gorjelo na Pieri, brdovitom lanci pored Olipa na sjeveru Grčke i potrajalo je više od tjedan dana dok požar nije konačno lokaliziran. Uopće, već u ožujku je u Grčkoj po prvi put izbilo već dvanaest velikih šumskih požara, dok tamošnji vatrogasci takve razmjere obično očekuju tek negdje u svibnju.

Ali serija nije prestala: početkom travnja planulo je i u pokrajini Lasiti na istoku Krete – vjerojatno je to bilo podmetnuto, ali vatra se otela nadzoru i uništila na tisuće hektara šume i polja. Tek nakon toga je proglašena opasnost od požara za područje Egeja – što znači da se za paljenje vatre u prirodi ne samo plaća ozbiljna globa, nego može i u zatvor, ali već 22. travnja je planulo na otoku Parosu. Problem je bio i snažan vjetar od 8 Beauforta što je i vatrogascima gašenje učinilo gotovo nemogućom zadaćom. A vjetrovito, vruće i suho je još uvijek – što znači da se samo može čekati i sljedeći požar.

Avioni, ali ne i prevencija

Grčki premijer Mitsotakis je već u ožujku otputovao u Kanadu kako bi naručio još sedam vatrogasnih „Kanadera“, ali njih traže svuda u svijetu tako da je i rok isporuke veoma dug. Isto tako je očito kako nadležni – a tu Grčka nipošto nije iznimka u području juga Europe – nisu ništa naučili iz propusta u prošlosti. Da, troši se novac na opremu i gašenje, ali se daleko premalo čini na sprječavanju požara: čišćenju raslinja i makije osobito uz prometnice i dalekovode, održavanje protupožarnih usjeka i cesta kojom mogu brzo doći vatrogasci – mjera prevencije ima mnogo, ali također koštaju i nisu toliko medijski atraktivne kao narudžba novih aviona.

Sve u svemu, mnogi u Grčkoj se boje kako bi ova godina mogla po požarima biti još gora od već katastrofalne prošle, 2023. Tada je do konca kolovoza u Grčkoj izgorjela površina od 1.726.260 hektara šuma i makije, što je 41,9% koje je vatra progutala u čitavoj Europskoj uniji. Grčka je postala rekorderom i po požaru na Evrosu, najvećem požaru koji je izbio u Europi u ovom stoljeću.

Bit će još vrelije

A kad nema šume i raslinja, onda ništa više ne može zadržati niti kiše kad počnu padati: tako je onda i Antička Tesalija prošle godine pretrpjela katastrofalne poplave. U tom poljoprivrednom području su još uvijek neka sela bez stanovnika, goleme površine se ne mogu obrađivati.

Jedva da itko u Grčkoj može zanijekati da se klima ozbiljno mijenja: prošla, 2023. je bila najtoplija i sa najmanje oborina od godine 1991. I more je već vruće: na jugoistoku Egeja je prošlog ljeta temperatura mora dostigla 28 stupnjeva. U srpnju je zavladalo najduže izmjereno razdoblje vrućina: u preko 150 područja Grčke se živa popela na preko 40 stupnjeva, rekord je bio Giton na samom jugu Peloponeza gdje je izmjereno 46,4 stupnja. A čak i sa nešto nižim temperaturama se u velegradovima još jedva moglo disati.

Saharska prašina je već došla. Kako se Grcima čini, dolazi i Sahara.

3 posto državnog deficita, državni dug od najviše 60 posto BDP-a i 2 posto inflacije: to je korzet koji je ne samo za zemlje zajedničke valute, nego za sve članice Europske unije postavljen još davne 1996. kad je Njemačka i njen tadašnji ministar financija Theo Waigel konačno prihvatio euro, ali samo ako će biti podjednako stabilan kao i njemačka marka.

Realnost jest da se tih okvira danas malo tko drži. Već i zbog cijene energenata je inflacija u zoni eura još uvijek preko 2 posto, a članice su imale dobru izliku u mjerama potpore za vrijeme pandemije da im je i državni dug narastao daleko preko mjere. Ali je zato i dogovoreno kako „privremeno“ neće biti sankcija zbog kršenja pravila o stabilnosti i sad je trebalo odlučiti, trebaju li se opet uvesti – ili bitno promijeniti.

Natezanje je trajalo mjesecima, neke zemlje (makar su baš sve sklone trošiti više nego što imaju) su glasno zagovarale manje oštra pravila – ili barem produženje suspenzije. Druge države pak ne žele i u svom džepu imati valutu sa previše „elastičnim“ okvirima što će neminovno voditi smanjenju vrijednosti tog novca – i skuplje će ih koštati uvoz na primjer nafte i drugih sirovina koje se obračunavaju u dolarima.

Europski parlament za „čvrsti“ euro

Europski parlament je konačno odlučio: ne samo da se vraća staro pravilo „3-60-2“, nego postaje još stroži. Osobito zadužene države sa državnim dugom većim od 90 posto BDP-a (ne samo Grčka, nego i Italija ili Francuska, Belgija, Španjolska, Portugal...) su obavezne svake godine smanjiti svoj dug za najmanje 1%, države sa državnim zaduženjem manjim od 90 posto ali većim od granice (to je još uvijek Njemačka, baš kao i Hrvatska, Austrija i čak Finska) moraju pokazati smanjenje od pola postotka.

Ali sad dolazi „ali": ako države pokažu kako novac troše na „vjerodostojne“ infrastrukturne i projekte reformi kako bi poboljšali svoj položaj na tržištu i razvili potencijal rasta, onda se „može razgovarati“ o rokovima u kojima će se dug smanjivati. No isto tako u prekoračenjima treba biti sve jasno: do sad nije bilo previše transparentno, koje države hoće dobiti „plavo pismo“ opomene da se drže okvira stabilnosti, a kojima će to pismo nekako potonuti u nečijoj ladici usprkos prijestupu.

„Odakle nam novci za klimu?"

To je kompromis s kojima nisu svi sretni, ne samo među državama nego i među strankama u EP. Tako eurozastupnica Zelenih Henrike Hahn prosvjeduje: „Umjesto da se bavimo kreditnim sposobnostima, održivim financijama i dovoljno prostora za investicije kako bi se postigla zelena transformacija, nova pravila se i dalje zasnivaju na smanjivanju dugova kakve ne odgovaraju ovom vremenu.“

Predsjednik kluba kršćanskih demokrata u EP, Manfred Weber odgovara kako se Zeleni takvim izjavama „igraju s vatrom“ i kako ništa nisu naučili iz dužničke euro-krize. Državni dug koji nije usmjeren na gospodarski rast jednostavno znači: mi lijepo trošimo, a to neka plaćaju budući naraštaji. Povrh toga, na svakoj državi jest odluka hoće li novac trošiti na škole, na vjetroelektrane ili na nešto treće, ali „bogatima i moćnima“ je to svejedno: glavno da im ta država vraća dug i lijepu kamatu na tu pozajmicu.

Samo tri države...

Nakon Europskog parlamenta ovu odluku o stabilnosti trebaju prihvatiti i članice EU - što se smatra formalnošću. No činjenica jest da se pred članice postavljaju i golemi zahtjevi u ekološkoj tranziciji, a onda tu dolaze i izdaci za obranu – i nije jasno, tko će to moći platiti. Europska udruga sindikata (EGB) i New Economics Foundation (NEF) su početkom travnja su izračunale kako će se ovih planova o stabilnosti eura i istovremeno imati novaca za te izdatke od 2027. moći držati jedino članice koje uopće nemaju euro, Danska, Švedska i onda Irska. A i Irska jedino ako se EU konačno ne dogovori o jasnijim pravilima kod „poreznih popusta“ za međunarodne koncerne kako bi barem formalno imali sjedište u toj državi – a to ne bi pogodilo samo na Irsku, nego i Nizozemsku, Belgiju, Luksemburg... Pregovori i o tome se vode već godinama, ali ishod još nije niti na vidiku.

„Niti jedna zemlja na zapadnom Balkanu ne zaslužuje članstvo u Europskoj uniji kao što je to slučaj sa Crnom Gorom", rekao je njemački kancelar Olaf Scholz odmah na početku zajedničke konferencije za tisak nakon susreta s crnogorskim kolegom Milojkom Spajićem u ponedjeljak (29.4. ) u Berlinu.

Njemački kancelar, koji se u svakoj odgovarajućoj prilici naglašava koliko mu je stalo do ulaska zemalja zapadnog Balkana u Europsku uniju, je ponovno ukazao na to da je ovim zemljama „već davno" obećan prijem u EU. „To je bilo u Solunu 2003. i od tada se nije mnogo toga dogodilo i zato je važno da se proces sada pokrene", rekao je Scholz.

Tu se posebno, kako je rekao Scholz, moraju izdvojiti napori koje je Crna Gora uložila u posljednje vrijeme posebice kada je u pitanju jačanje pravne države. „Niti jedna zemlja u regiji ne napreduje tolikim koracima kako bi ispunila uvjete potrebne za članstvo u Europskoj uniji", rekao je Scholz.

Crna Gora stabilizirajući faktor u regiji

Njemački kancelar je spomenuo i potrebu jačanja regionalne suradnje u sklopu Berlinskog procesa i ujedno pozvao Spajića da prisustvuje ovogodišnjem samitu koji će se sredinom listopada održati u Berlinu.

Kad je u pitanju regionalna suradnja, Scholz je tu istaknuo ulogu Crne Gore koja, kako je rekao, sa svim susjedima održava dobre odnose što je u ovoj, za EU još uvijek problematičnoj regiji, važan faktor. „Crna Gora je važan sigurnosni čimbenik u regiji i njeguje dobre odnosi sa susjedima. Crna Gora se pokazala kao graditelj mostova u regiji što je važno posebice kada je u pitanju rješavanje sukoba između Srbije i Kosova kao i komplicirane situacije u Bosni i Hercegovini", rekao je Scholz.

Crna Gora je i važan partner u naporima Europske unije da zadrži jedinstvo kada je u pitanju podrška Ukrajini. „Zahvalan sam Crnoj Gori zbog podrške Ukrajini, ta podrška je od velike važnosti", rekao je Scholz koji je prije toga svog kolegu iz Podgorice dočekao vojnim počastima.

Osim o odnosima u regiji i geostrateškim pitanjima, dvojca premijera su razgovarala i o sasvim konkretnim bilateralnim temama. Scholz je pritom najavio skorašnji dogovor dvije zemlje o međusobnom priznavanju vozačkih dozvola, što je, po njemu, „već odavno na dnevnom redu" isto i kao sporazum o kulturnoj suradnji koji će biti potpisan „uskoro".

Borba za njemačke turiste

Njegovom crnogorskom kolegi je bilo važno istaknuti kako je Crna Gora u potpunosti okrenuta svom putu ka Europskoj uniji te kako „nema niti jedne političke snage u Crnoj Gori koja djeluje u suprotnom smjeru". Crna Gora u tom smislu radi na jačanju pravne države. „Možemo se pohvaliti uspjesima u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala i zahvalni smo Njemačkoj za podršku našim naporima da ne dođemo na sivu listu Moneyvala", rekao je Spajić. „Mi želimo da se za Crnu Goru kaže da je zemlja u kojoj se ne pere novac. Mi želimo da smo pravna država ne samo na papiru nego i u praksi", dodao je crnogorski premijer. On je izrazio nadu da će skorašnje članstvo Crne Gore u sustavu platežnog prometa SEPA biti daljnji korak ka tržištu Europske unije.

Spajić se i nakon razgovora sa Scholzom, kao i tijekom svog višednevnog boravka u Berlinu, zalagao za povećanje suradnje na polju turizma. Jer, sada kada je ukrajinskih i ruskih turista manje ili ih nema, zemlja koja dobru četvrtinu svojih prihoda ostvaruje od turizma, treba nova emitivna tržišta što je Crna Gora pokazala već ove godine jakim nastupom na berlinskom sajmu turizma ITB.

Ruski kapital

Novinare na konferenciji za tisak je zanimala i borba Crne Gore protiv „mutnog" kapitala, posebice ruskog porijekla, tema s kojom se Crna Gora redovito susreće posljednjih godina. „Radimo s SAD-om na programu koji bi pokazao tko zaista stoji iza raznih projekata kako bi mogli pratiti ilegalna sredstva radi se i o borbi protiv financiranja terorizma", rekao je Spajić te je dodao kako je ovaj program važan i kako bi se „otkrile i osobe koje se nalaze na listi sankcija".

Što se tiče podrške Ukrajini, Spajić je rekao kako je politika njegove vlade „100 posto" usklađene s politikom Europske unije. „Mi Ukrajinu smatramo najistočnijom zemljom zapadnog Balkana i podržavamo je punom parom", zaključio je Spajić.

Samit u Kotoru

Crnogorskom premijeru, koji je na dužnost stupio u listopadu prošle godine, ovo je bio nastupni posjet Berlinu. On se od petka susreo s nekoliko važnih političara, između ostalog i s povjerenikom njemačke vlade za zapadni Balkan Manuelom Sarrazinom kao i predvodnikom demokršćanske oporbe Friedrichom Merzom.

U petak ujutro je bio gost parlamentarnog odbora za pitanja koja se tiču Europske unije. I tamo je, kako DW saznaje, Spajić svom snagom vrbovao za crnogorski turizam.

No isto tako je izbjegavao osjetljiva pitanja poput predstojećeg glasanja o rezoluciji Ujedinjenih naroda o Srebrenici. Njegova suzdržanost oko toga pitanja sugovornici DW-a povezuju s činjenicom da Spajić vjerojatno ne želi ugroziti održavanje predstojećeg samita čelnika zemalja zapadnog Balkana u Kotoru kojem će prisustvovati i Sarazzin i koji bi domaćinu trebao donijeti dodatne bodove u jačanju uloge „graditelja mostova" u regiji.

Nije sporno kako je Europska unija nakon napada Rusije na Ukrajinu drastično smanjila i svoju ovisnost i količinu ruskog plina koji joj je stizao plinovodima: to je 2021. bilo oko 40%, a već 2023. je palo samo na 8%. No kako upozorava Benjamin Hilgenstock iz Ekonomske škole u Kijevu, uvoz ruskog plina u Europu „nikad nije bio sankcioniran: to je bila dobrovoljna i to mudra odluka članica da opskrbu diverzificiraju i da ne budu žrtva ruske ucjene.“

Obzirom da nije zabranjeno, uvoz ruskog plina zapravo drastično raste – ali onog ukapljenog. Rusija je već postala druga po veličini zemlja iz koje dolazi LNG i to je 2023. bilo 15,5 milijuna tona, što je čitavih 40% više nego što je ruskog ukapljenog plina stiglo 2021. Što je još gore, nakon što je prošle godine uvoz bio nešto usporen i prema informacijama iz prvog kvartala ove godine, on opet raste stopom od nekih 5% godišnje i tu prednjače i glavni uvoznici LNG-a u Europi, Francuska, Španjolska i Belgija preko kojih dolazi 87% takvog plina.

Tek za zaradu europskih kompanija

A tu niti opravdanja od „hladnih stanova Europljana" nisu na mjestu: „Mnogo ruskog ukapljenog plina koji stiže u Europu služi tek za preprodaju", kaže Hilgenstock. Jer Rusija, kad ne može plinovodima, svoj plin sve više prerađuje u tekući plin i povoljno ga nudi tržištu. „To nema nikakve veze sa potrebom Europljana za plinom, nego su to tek europske tvrtke koje zarađuju novac tako što izvoze ruski LNG.“ Prema informacijama Centra za istraživanje energije i čistog zraka (CREA)sa sjedištem u Finskoj, čitavih 22% ukapljenog plina koji u Europu stiže iz Rusije se 2023. opet prodalo na svjetskom tržištu, a Petras Katinas iz tog Centra nam objašnjava kako su kupci uglavnom države Azije.

„Mi bi doista trebali zabraniti ruski ukapljeni plin iz europskih luka. Ne mislimo da on ima značajniju ulogu u opskrbi Europljana ili se razmjerno lako može nadoknaditi plinom iz drugih izvora“, smata Hilgenstock. Prije svega se zemlje Baltika, kao i Švedska i Finska zalažu za takvu europsku zabranu, tim više što Rusija – upravo ovakvim poslom s europskim kompanijama, čak i širi svoje kapacitete ukapljenog plina kao što su Arctic LNG2, UST Luga LNG terminal i pogon u Murmansku, kako javlja agencija Bloomberg.

Tek „postepeno"?

No Agencija Europske unije za suradnju energetskih regulatora (ACER) sa sjedištem u Ljubljani je i nedavno ponovila stav EU kako se uvoz ukapljenog plina iz Rusije treba tek „postepeno smanjivati“ kako bi se spriječio „energetski šok“. No razlog je više što Rusija još uvijek ima pouzdane partnere u Europi, ne samo u „posliću“ s ukapljenim plinom, nego i plinom koji stiže plinovodima. Doduše plinovod Sjeverni tok je uništen, plinovod Jamal koji prolazi kroz Bjelorusiju nije više u uporabi, ali u čvorište Baumgarten još uvijek stiže plin iz plinovoda kroz Ukrajinu.

Jer Austrija je još uvijek čvrsto u rukama ruskog Gazproma: prošlog prosinca je 98% plina austrijskih potrošača još dolazio iz Rusije, a austrijski energetski koncern OMV doduše tvrdi kako „želi prekinuti“ ugovor o isporuci kojim se Austrija obavezala kupovati ruski plin sve do 2040., ali da traži „zakonite mogućnosti“ da to učini.

Slično je i u Mađarskoj: i ona još uvozi goleme količine ruskog plina, a makar je nedavno potpisala sporazum s Turskom o korištenju turskog plinovoda Turkstream, stručnjaci upozoravaju kako i taj plin zapravo dolazi iz Rusije. Jer razlog ove odluke Budimpešte je nešto sasvim drugo: Ukrajina je najavila kako više neće produžiti ugovor o prijenosu ruskog plina preko njenog teritorija, a postojeći ugovor ističe koncem ove godine.

Europa može i bez ruskog plina

Jer načelno, Europska unija je odlučila kako već do 2027.želi biti potpuno neovisna od ruskog plina i Hilgenstock taj rok smatra „realističnim“. On smatra kako bi EU već i iz vlastite vjerodostojnosti trebao prestati i kupljenim plinom puniti blagajnu Moskve, a najprije je tu svakako unosan posao s ukapljenim plinom gdje bi i same zemlje velike uvoznice, Španjolska i Belgija tu mogle nešto učiniti.

Ali inače, nije osobito uvjeren da će se nešto bitno dogoditi u najskorije vrijeme, osobito zato što u drugoj polovini ove godine predsjedanje Unijom preuzima Mađarska. A njen premijer je već više puta dokazao kako mu nipošto nije na prvom mjestu nešto što bi moglo škoditi Kremlju.

Krene pa stane. Tako bi se mogla opisati Hrvatska energetska tranzicija, a posebno demokratizacija proizvodnje energije. Naime, još 2021. godine novi je zakon o tržištu električnom energijom predvidio osnivanje energetskih zajednica, koja je u EU zakonodavstvo ušla još 2019., a onda opet nakon više od dvije godine čekanja je Hrvatska u ožujku napokon dobila prvu energetsku zajednicu građana. I dok su druge dobile odbijenicu hrvatske energetske regulatorne agencije Here, zajednica “Moja energetska zajednica” upisana je u registar obavljanja djelatnosti energetskih zajednica te jedina može početi s radom.

Vatrogasci iz DVD-a Špičkovina o kojima smo pisali prije koji mjesec nakon devet mjeseci priprema da na krovu svoga DVD-a sagrade malu solarnu elektranu i međusobno dijele proizvedenu energiju dobili su odbijenicu zbog uvjeta koji jednostavno ne mogu ispuniti.

Naime, energetska zajednica građana mora imati minimalno jednu zaposlenu osobu na puno radno vrijeme. Uvjet je to koji u potpunosti onemogućava da energetske zajednice budu pokrenute od strane lokalne zajednice i običnih građana, što bi zapravo trebala biti okosnica energetskih zajednica.

Hitne promjene zakona

U Regionalnoj energetskoj agenciji REGEA-i, koja pomaže DVD-u Špičkovina u realizaciji ovog projekta, pitaju se što je zakonodavac mislio da će takva osoba raditi osam sati dnevno. Ako planirate izgraditi malu sunčanu elektranu od 60 kW kao vatrogasci iz tog malog mjesta kraj Zaboka, dodatno je, ako ne i važnije pitanje - odakle bi se namakla sredstva da se toj zaposlenoj osobi financira plaća.

Zbog toga je 15-ak inicijativa koje pokušavaju osnovati energetske zajednice osnovalo neformalnu platformu, Forum energetskih zajednica i zatražilo promjenu zakona kojom bi se pojednostavilo osnivanje energetskih zajednica i uklonilo tu i slične birokratske prepreke. Ali i osiguralo da takve građanske inicijative dobiju tehničku pa i financijsku pomoć od strane države, za što sredstva, kažu postoje.

„Energetske zajednice često nemaju dovoljno financija da razvijaju studije, poslovne planove ili tehničke idejne projekte za potencijalne investicije koje bi radili i tu smatramo da im je potrebno pomoći“, kaže nam Goran Čačić iz ZEZ-a, Zelene energetske zajednice. Posebno bi aktivne mogle biti županije i gradovi, koji i sami mogu biti članovima energetskih zajednica.

“Stav je Foruma da bi energetske zajednice građana trebale dobivati dozvolu za obavljanje energetske djelatnosti samo ako izlaze na tržište”, kaže Čačić. Zakon je takvim malim građanskim inicijativama propisao obaveze kao i velikim proizvođačima i distributerima energije, jer one to zapravo mogu i postati.

Pet puta više novca za papire nego za panele

A put Moje energetske zajednice (MEZ), koja je jedina registrirana kao zajednica građana, trajao je godinu dana i nije bio ni jednostavan ni jeftin, kaže nam Goran Jurišić iz tvrtke Grid One. MEZ je, naime, pilot projekt tvrtki Grid One i Syntio.

Bez obzira što su ogledni primjer energetske zajednice u kojoj četiri kućanstva želi dijeliti energiju proizvedenu na krovu jedne od njihovih kuća, za obične građane bio bi to potpuno neisplativ pothvat.

"Mi smo za potrebe energetske zajednice utrošili više od 20.000 EUR, a imamo elektranu s 4 kW koja vrijedi četiri tisuće eura”, kaže Jurišić i dodaje da je cilj njegove tvrtke bio razbiti led za druge energetske zajednice i omogućiti razvoj tržišta za njihov proizvod, a to su uređaj i softver za upravljanje energetskim zajednicama.

Nadaju se da će uspjeti u razgovorima s HEP-om i HEP Opskrbom doći do rješenja brojnih problema koja za sada ne postoje, poput toga kako će se razmjenjivati podaci, kako će se izdavati računi, što ako netko napusti zajednicu? Bez obzira na golem broj operativnih problema koje treba riješiti, Jurišić se nada da će njihova zajednica uspjeti početi s dijeljenjem energije tijekom ili krajem ljeta.

Zašto Zagreb tu prkosi Europskoj uniji?

No, i kada uklone sav led koji su probili, to neće riješiti problem drugih građanskih inicijativa koje se ne mogu probiti kroz birokraciju.

Ono što očekujemo, govori Jurišić, jest da se promijeni zakon na način da se razlikuju energetske zajednice koje idu na tržište i manje energetske zajednice u kojima će samo građani i malo poduzeća i javne ustanove i razmjenjivati energiju međusobno.

Razvoj solarnih instalacija se u Hrvatskoj ubrzava, sve ih je više po krovovima po cijeloj zemlji. 2022. godinu zemlja je završila s 224 MW solarnih elektrana, a 2023 s više nego dvostruko više, 463 MW. Već do kraja ožujka ove godine instalirano ih je još 60 MW pa smo sada na 525 MW, s perspektivom da do kraja godine imamo gigawatt solarnih elektrana.

Energetske zajednice nisu u tom pogledu „game changer", nikakva prekretnica, već jedno u nizu rješenja koja će dovesti do toga da uspijemo u energetskoj tranziciji, kaže Andro Bačan iz Energetskog instituta Hrvoja Požar. Na energetsku tranziciju utječe mnoštvo tih malih aktivnosti koje pokreću jedna drugu, dodaje.

Golem potencijal

Zato je nemoguće reći koliki je zapravo potencijal energetskih zajednica. Samo okvirni potencijal krovova višestambenih zgrada u Hrvatskoj je 1 GW, kaže nam Bačan. Dodaje i ogradu da ta brojka ne uključuje potencijal eventualnih energetskih zajednica građana na obiteljskim kućama te da njihov razvoj ovisiti o nizu faktora, među njima i o razvoju solara u Hrvatskoj.

Suvlasnici u višestambenim zgradama mogu se udružiti i u druge oblike zajednica, poput zajednice obnovljivih izvora energije, ili osnovati skupinu potrošača vlastite obnovljive energije koje se također tek trebaju ostvariti u praksi.

No, kako kažu u REGEA-i, bez promjene zakona teško je očekivati da će građani imati jednostavan, brz i jeftin pristup uključivanju u taj aspekt energetske tranzicije koji im je upravo država, koja bi taj model trebala poticati - učinila nemogućom misijom.

„Kažu da svaka osoba ima nešto posebno. Nešto, što ju izdvaja od drugih. U mom slučaju je očito o čemu se radi".

Ovako počinje kratki film “air head”. To nešto posebno kod glavnog junaka je što umjesto glave ima žuti balon. I sam film je nešto posebno: to je prvi kratki film koji je generirala umjetna inteligencija Sora.

Sora pretvara tekst u video

Tehnologija potječe od kompanije OpenAI, koja stoji i iza chat-bota "ChatGPT”. Sora funkcionira vrlo jednostavno. Opišete video koji treba generirati i dobijete ga u roku od nekoliko sekundi.

"Kada smo čuli za Soru, Walter je odmah rekao: 'Snimamo film'", sjeća se producent Sydney Woodman. Walter Woodman je pisac i režiser. Zajedno s drugim režiserom Patrickom Cronenbergom, producirali su film za samo 1,5 tjedna. Bez pomoći Sore, to je gotovo pa nemoguće vrijeme za produkciju animiranog filma.

Njih trojica su unijeli stotine promptova, odnosno uputa datih umjetnoj inteligenciji, da dođu do krajnjeg rezultata: kratkog filma koji se na prvi pogled ne razlikuje od realnog filma.

Sorina brzina omogućila je timu da generira nove kadrove u svakoj fazi proizvodnje. To je gotovo nemoguće s tradicionalnom animacijom.

Ne dolazi sve u "air head-u" od AI-a. Neko je ipak morao montirati klipove, a napravljena je i postprodukcija s malim prilagodbama kao što su korekcije boja.

Problem s licima i rukama

Poput glavnog junaka "air head-a" koji se trudi da ne pukne u prodavaonici kaktusa, i filmaši su morali izbjeći nekoliko uboda iglom. "Teško je imati isto lice u više videa. Zaobišli smo problem tako što smo našem protagonisti dali žuti balon umjesto glave", kaže režiser Patrick Cronenberg.

Osim konzistentnosti, problem su i ruke i određeni pokreti. "Lako je stvoriti nešto lijepo. Ali je teško natjerati tu lijepu stvar da radi ono što vi želite", kaže Walter Woodman. Stoga je bilo posebno teško pustiti tijelo bez glave da trči za balonom.

Umjetna inteligencija kao kreator

Redatelj Cronenberg rad sa Sorom opisuje kao ludu novu vrstu suradnje: "Poticanje AI je prevariti računar da radi ono što želite", kaže on.

AI je recimo često ubacivao smajli na glavi, odnosno balonu. Nije dovoljno uputiti AI da ne stavlja lice na balon, jer onda ona radi suprotno i stavlja lice na balon. Najuspješniji prompt je bio "Čovjek sa žutim balonom umjesto glave. Balon je čist."

Volker Helzle je voditelj istraživanja i razvoja na Institutu za animaciju Filmske akademije Baden-Württemberg i istražuje temu AI animacije. Film ga je impresionirao, ali on se boji da se kroz Soru gubi dio ljudske kreativnosti: "Obično se satima i danima udubim u temu, animiram detalje. Sa Sorom sam u vremeplovu i ne sudjelujem u kreativnom procesu".

Za Waltera Woodmana, Sora je kao još jedna osoba u kreativnom procesu. "Kao režiser, uvijek imate određenu ideju kako nešto treba izgledati, čak i s glumcima. Ali morate se uključiti u proces i ostaviti prostor za otkrivanje. To je jedini način da stvorite najbolji proizvod", objašnjava on i dodaje da je tako bilo i sa Sorom. Što je više pokušavao animirati nešto u jednom smjeru,krajnji proizvod je postajao gori.

"Naše razumijevanje kreativnosti će se promijeniti"

“Krećemo se u smjeru u kojem će se naše razumijevanje ljudske kreativnosti fundamentalno promijeniti,” smatra Helzle. "Za 10 godina moju petogodišnju kćer možda više neće biti briga je li nešto generirano umjetnom inteligencijom ili ne. Možda će tada već postojati AI sadržaj koji se generira direktno na temelju ponašanja korisnika", dodaje on.

S druge strane, Walter Woodman je siguran da Sora ipak neće zamijeniti svu animaciju. „Uvijek se radi o viziji umjetnika. Studio Ghibli iz Japana, na primjer, uvijek će raditi sa crtežima i to je dobra stvar", kaže on.

Ugroženo 200 tisuća radnih mjesta, ali se otvaraju nova

U industriji postoji dogovor: doći će do promjena na tržištu rada. To potvrđuje i istraživanje “Future unscripted”, koje spekulira da će AI preuzeti više od 200.000 radnih mjesta samo u SAD-u do 2026. godine.

Međutim, pojavljuju se i nove profesije. Jonas Trottnow se bavi jednom od njih. On je AI inženjer i vjeruje da postoje nova područja rada u oblasti brzog inženjeringa i tehničkog razumijevanja generativne AI.

Previše moći za OpenAI?

Trottnow kritizira Soru zbog činjenice da američke kompanije poput OpenAI-a drže centraliziranu moć nad modelima. Helzle to također vidi kao problem: "To je opasno kada su u pitanju ozbiljne teme, na primjer kada se radi o konfliktima u filmu ili dokumentarcu. Koje parametre preuzima AI? I tko to kontrolira? Molim vas sve samo ne velike kooperacije.”

On također opisuje “jasan kontrapokret protiv američkih kompanija koje su izgubile puno povjerenja”. Postoje i pravni problemi jer je nejasno kojim podacima je treniran AI.

Sora čini animaciju pristupačnijom

Ipak, svi se slažu: Kada Sora izađe na tržište krajem godine, otvorit će se beskrajne mogućnosti za male produkcije. Uskoro više neće biti potrebno mnogo znanja da bi se kreirala animacija - svako može animirati klipove uz pomoć svog uređaja.

“Drago mi je što će mnogi uskoro moći sprovesti svoje ideje u djelo. To je prilika za više originalnosti," kaže Walter Woodman i dodaje: "Sljedeći film koji će promijeniti svijet doći će odakle to nikad nismo očekivali."

Gledano očima špeditera, automobili su posebna roba. S jedne strane nisu baš tako glomazni kao atomski reaktor ili naftna platforma, ali su ipak previše veliki da bi ih se negdje slagalo u police. I definitivno ih se ne može „ukrcavati lopatom“ kao ugljen ili kukuruz, gdje nitko neće opaziti ni najmanju ogrebotinu ili udubinu u limu.

To znači da svaki automobil treba oko 10 četvornih metara prostora čak i kad samo stoji i čeka sljedeći korak. A to postaje problem za luke specijalizirane za transport automobila kao što su u Njemačkoj Emden i još veći, Bremerhaven.

Emden je prije svega luka koncerna Volkswagen, a Bremerhaven je jedna od najvećih luka te vrste u čitavom svijetu. „Svi poznatiji špediteri automobila redovito koriste našu luku i svake godine tu pristane preko 1000 CarCarriera“, kaže nam Julia Wagner iz BLG Logistics Group u Bremerhavenu. To znači preko 1,7 milijuna vozila godišnje, a „skladišni kapaciteti“ – što u ovom slučaju jednostavno znači koliko auta parkiralište može primiti - su oko 70 tisuća vozila.

Svugdje u Europi je isto

No i u luci vide kako su se stvari promijenile, najkasnije od prošle godine: „Dugo vremena smo tu imali 80 posto automibila za izvoz i ukrcaj, a 20 posto za uvoz i iskrcaj. Ali taj odnos je u međuvremenu nekih 50-50“, kaže nam glasnogovornica logistike. No isto tako je sve više automobila u luci, jednako kao i u dvostruko većoj luci od Bremerhavena, u belgijskoj luci Zeebrugge. „Tako je u svim europskim lukama u kojem se prekrcavaju automobili u velikim razmjerima“, svjedoči nam Elke Verbeelen iz luke Antwerpen/Brugge. „Problem nije samo u volumenu uvezenih automobila, nego prije svega u tome da ih se ne odvozi iz luke dovoljno brzo."

I tamo se ljute na neke medije koji tvrde kako su luke „začepljene“ uvezenim automobilima: mjesta još ima i problema u osnovi nema – ako se ne računaju problemi proizvođača i distributera. Jer naravno da i parkiranje u luci košta, a košta i ta „zamrznuta“ vrijednost i kapital koji je zapeo između tvornice i kupca.

Bez potpore i manje kupaca

No čak i prema markama automobila koji čekaju u luci nije moguće reći, gdje je tu došlo do zastoja. Jer i proizvođači sa Zapada kao što je Tesla svoja vozila dijelom rade u Kini, a mnogi proizvođači vozila za tržišta Azije ili SAD tamo imaju i pogone, dobrim dijelom i zato da bi izbjegli carine i troškove. Isto tako, određen dio automobila nikad neće tek tako stajati na parkiralištu luke nego ih se transportira u kontejnerima – bilo da su to vozila iz najgornje kategorije, ali i posebna vozila za konkretne kupce. U luci niti ne znaju, koliko takvih kontejnera ima, ali to i nije njihov problem.

Naravno da i Julia Wagner u Bremerhavenu primjećuje kako e-automobili u Njemačkoj teže nalaze kupca i duže stoje u luci otkako su ukinute državne potpore građanima za njihovu kupnju. Elke Verbeeln iz luke Zeebrugge dodaje i čitav niz drugih razloga za takvo gomilanje e-automobila u luci. Tu je i promjena načina prodaje gdje sve više proizvođača „nudi direktnu prodaju kupcima pa tako automobil ostaje u luci, a ne u izložbenom salonu predstavnika."

Neka „pametan auto" i pokaže svoju pamet

Osim toga je porastao ukupan broj automobila koje prolaze kroz europske luke. Doduše još nije dostignuta razina prije korone, ali znatno je više vozila nego u doba pandemije 2020. i 2021. Problem je i nedostatak vozača u špediciji kod transporta po kopnu, tako da svi ti automobili onda i duže stoje kod njih u luci, smatra Elke Verbeelen.

Osoblje je problem i u utovaru vozila na brod: tu u normalnim okolnostima jedan djelatnik mora sjesti za upravljač i uvesti ga na brod, a tamo mu najmanje još jedna osoba mora pomoći smjestiti ga prema planu utovara, a onda ga treba i učvrstiti da bi neoštećen prešao i preko ozbiljnijeg mora. Kako piše list Ostfriesen Zeitung, tu koncern Volkswagen u luci Emden planira eksperiment AutoLog: mnogi automobili su već ionako opremljeni za autonomnu vožnju i tu se radi na modulu programa gdje bi se onda ti automobili „sami od sebe“ doveli na svoje mjesto na brodu i onda opet iskrcali.

Taj projekt podupire i njemačko ministarstvo prometa i trebao bi potrajati do 2026. Uspjeh takvog projekta bi samo u luci Emden uštedio i do 2000 radnih mjesta, a otvara se i mogućnost da se to prenese na čitav lanac distribucije, od tvornice pa do izložbenog salona. Onda bi i parkirališta u lukama mogla biti bitno praznija.

Novac kojim plaćamo samo je tiskani papir ili reljefni prešani metal. Ako plaćamo elektronski, što je sve češće, novac nije više od elektronskog podatka. Prava vrijednost novca leži u povjerenju koje mu se ukazuje: svaka bi se osoba trebala moći pouzdati u činjenicu da papir ili metal koji drži u rukama ima točno onu vrijednost koja je na njemu otisnuta ili utisnuta.

Krivotvorenje sredstava plaćanja nanosi sveukupnu ekonomsku štetu koja pogađa sve. Pogođeni su i oni koji su slučajno platili lažnim novcem ili ga dobiju kao sitniš: jer lažni novac se oduzima i nemate pravo na novčanu naknadu. Država je vrlo ozbiljna kada je u pitanju krivotvorenje novca: krivotvorenje nije bagatelni prekršaj.

Velik uspjeh policije

Ovog tjedna novinske agencije su prenijele vijest kako je španjolska Policía Nacional razbila bandu krivotvoritelja za koje se tvrdi da su krivotvorene kovanice od dva eura stavljale u optjecaj diljem Europe. Uz pomoć nadnacionalne policijske organizacije EuropoI, uspjelo je razotkriti krivotvoriteljsku radionicu u glavnom gradu pokrajine Castilla-La Mancha Toledu, koja je, prema tvrdnjama policije, "najvažnije otkriće takve vrste u Europi u posljednjih deset godina".

Banda je na europsko tržište pustila gotovo 500.000 krivotvorenih kovanica “visoke kvalitete”. Uhićeno je deset osoba, za koje se navodi da su svi kineski državljani. Španjolska policija je priopćila kako ovaj slučaj istražuje već šest godina. Istraga je, kako navodi dpa, "bila iznimno teška i dugotrajna, ne samo zbog tajnosti unutar organizacije i zbog praktički nemogućeg praćenja krivotvorenog novca što je karakteristično za krivotvorene kovanice".

Iako ekonomska šteta u ovom konkretnom slučaju možda i nije bila velika (pola milijuna krivotvorenih kovanica od dva eura ima samo protuvrijednost od oko milijun eura), uspjeh policije ne treba podcijeniti. Svatko tko uspješno pušta krivotvorene kovanice u optjecaj kroz duže vremensko razdoblje, neometano, širi svoju djelatnost. Ovdje je prije svega važan psihološki aspekt mogućnosti uvjeravanja građana da je njihov novac siguran i da zadržava svoju vrijednost.

Kovanice su također relativno sigurne

Krivotvorene novčanice relativno je lako uočiti. Sigurnosne mjere koje su središnje banke poduzele su sofisticirane i one su relativno dobro poznate kako korisnicima tako i potencijalnim krivotvoriteljima. Gotovo svi znaju za njihove "sigurnosne značajke" - sigurnosnu nit, integrirane holograme, pozadine koje se teško kopiraju, kvalitetu papira.

Ili barem misli da zna. Neki će sigurno precijeniti svoje sposobnosti. Stvari su drugačije s kovanicama jer nemaju holograme niti sigurnosne niti. No postoje i detalji sa "sitnišem" koji krivotvoritelju često ne polazi za rukom i na koje vrijedi obratiti pozornost.

Kako prepoznati krivotvorene kovanice?

U Njemačkoj je Bundesbank odgovorna za njemačke kovanice eura. Na svojoj internetskoj stranici “Vodič za kovanice” pruža informacije o sigurnosti „sitnog novca". "Ne morate biti stručnjak za kovanice da biste mogli razlikovati krivotvorine od pravih kovanica", navodi se. Savezni bankari daju konkretne informacije o tome kako procijeniti kovanice. Za profesionalce to nije problem, jer postoji jedinstveni test za validatore kovanica u cijeloj Europi. "Uspješno testirani uređaji mogu se pronaći na stranici Europske komisije."

Naravno, laicima to ne pomaže, bankari preporučuju da se obrati pozornost na "prvi dojam". Obično se "slika novčića jasno ističe od ostatka površine novčića." Sve konture su "jasno prepoznatljive". Budite oprezni ako to nije slučaj: kod krivotvorina, "slika novčića često se čini mutnom i mekom. Površina je rupičasta i ima točkice, linije ili udubljenja."

Postoji još jedna okolnost na koju svakako treba obratiti pozornost: zbog sigurnosti, ali i lakšeg prepoznavanja kovanica za slijepe osobe, rub kovanice je karakteristično zarezan. "Za razliku od krivotvorenih kovanica, na kojima je rubni natpis često samo nejasno utisnut i prekriven žljebovima na rubu kovanice, rubni natpis na pravim kovanicama od dva eura je jasno vidljiv. Udaljenosti između pojedinačnih simbola i riječi se također razlikuju na krivotvorenim kovanicama često se razlikuju od onih na pravim kovanicama."

Trik s magnetom

No izgleda da u sjedištu Središnje banke polaze od toga da svatko sa sobom nosi magnet. Ako ste jedan od onih koji nose magnet u džepu, evo rješenja za provjeru kovanica. "Zbog posebnog sigurnosnog materijala središnji dio kovanica od jednog i dva eura je blago magnetičan, što znači da se kovanice malo privlače magnetom i padaju s magneta kada se lagano protresu."

Ali: "Vanjski prsten pravih kovanica od jednog i dva eura kao i pravih kovanica od 10, 20 i 50 centi nije magnetski”, kažu stručnjaci i dodaju: “Prave kovanice od jednog, dva i pet centi izrađene su od bakrom obloženog čelika i vrlo su magnetične." No osim magneta, treba staviti i papirić na koji ćete zapisati sve fizikalne parametre. Tada nećete biti prevareni jer "krivotvorene kovanice od jednog i dva eura ili nisu magnetne ili su jako magnetne. Materijal prstena za kovanice često je također magnetičan", poručuju u „jednostavnom" objašnjenju na stranici Njemačke središnje banke.

Nijedna druga zemlja ne prodaje toliko električnih automobila kao Kina. I ni u jednoj drugoj zemlji trenutno ne postoji tako ogorčen rat cijenama da bi se ostalo na vrhu. „U travnju smo vidjeli još jednu rundu sniženja cijena, a žestoka konkurencija cijena će se nastaviti u idućih nekoliko godina“, rekao je član upravnog odbora Volkswagena (VW) Ralf Brandstätter uoči otvaranja sajma automobila u Pekingu (25.4.).

Prema Brandstätteru, Volkswagen želi pripremiti se za nadmetanje cijenama u iduće dvije godine – i financirati svoj posao s električnim automobilima i dalje dobrom prodajom automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem. Međutim, to znači i dvije teške godine za Volkswagen. Neovisni stručnjak za automobilsku industriju Jürgen Pieper se slaže. "Koncern Volkswagen je pod ogromnim pritiskom u Kini i morat će se suočiti s ovom vrlo jakom konkurencijom. Trebao bi biti u stanju preokrenuti stvari za oko dvije godine. Ali to je, u ovom trenutku, više nada nego čvrsto uvjerenje."

BYD prodaje više automobila u Kini nego VW

Kina je najvažnije prodajno tržište za njemačke proizvođače automobila Volkswagen, Mercedes i BMW. Tržište kojim su dominirali u prošlosti sa svojim motorima s unutarnjim izgaranjem. Kineski proizvođači nikada nisu bili u stanju održati korak s povijesno dugom tradicijom i sofisticiranom, delikatnom tehnologijom automobila proizvedenih u Njemačkoj – Made in Germany. Ali, stvari sada izgledaju drugačije s električnim automobilima. Kineski BYD je, na primjer, zamijenio Volkswagen kao kompanija koja prodaje najviše automobila u Kini.

BYD je kratica od Build Your Dreams (kreiraj svoje snove). Snovi su se ostvarili na zelenoj livadi e-mobilnosti. No, snovi su također ostvareni i uvećani uz pomoć državnih subvencija. Ali s barem isto toliko domišljatosti, snovi su se sada stvarno materijalizirali na kineskim ulicama. Razvoj softvera i tehnologija očigledno zadovoljavaju ukus kupaca: BYD sada ima tržišni udio električnih automobila od 25 posto. Za usporedbu, pionir električnih automobila Tesla ima nešto manje od 12 posto, dok Volkswagen nema ni pet posto. A BYD ima jasnu tehnološku prednost sa svojim baterijama.

Brzina ovog razvoja teško se može podcijeniti. Ove godine se u Kini očekuje da udio električnih automobila u svim prodanim vozilima bude oko 40 posto. U idućoj godini svaki drugi automobil prodan u Kini bit će električni.

Slaba potražnja za električnim automobilima širom svijeta

Ono što čini stvar još gorom, ne samo za njemačke proizvođače automobila, jest to što je tržište automobila u Kini, koje je ranije bilo u procvatu, također nedavno izgubilo zamašnjak. Efekti ovog razvoja različito utječu na njemačke proizvođače. Dok se Volkswagen trenutno najviše muči, proizvođači poput BMW-a i Mercedesa su manje pogođeni. Oni su više zastupljeni na tržištu skupim modelima - i koliko se može ocijeniti, mogu ići u korak s drugim proizvođačima.

I kada je riječ o pioniru električnih automobila Tesli, s druge strane, mnogi njegovi već proizvedeni automobili čekaju na parkiralištima tvornica na potencijalne kupce. Relativno slaba potražnja u Kini i konkurencija kineskih proizvođača automobila, koji nude i jeftinije modele, dovode do bitke za snižavanje cijena među proizvođačima, što ozbiljno ograničava marže.

Međutim, i u Njemačkoj slabi prodaja električnih automobila. Zbog visoke inflacije ljudi se suzdržavaju od kupovine novih automobila, infrastruktura za punjenje je u najmanju ruku neujednačena, a električni automobili su i dalje vrlo skupi u usporedbi s onima s motorima s unutarnjim izgaranjem. Ovome se dodaje i slabljenje gospodarstva, koje usporava potražnju, i relativno visoke kamatne stope, koje otežavaju kupovinu novih automobila na kredit. Prema posljednjim podacima Savezne uprave za automobilski promet (KBA), broj novih registracija čisto električnih automobila opao je za preko 14 posto u prvom tromjesečju ove godine.

Tesla je na sporu prodaju svojih vozila reagirao u posljednjih nekoliko dana: njegov ekscentrični šef Elon Musk najavio je da želi ugasiti svako deseto radno mjesto u kompaniji širom svijeta. Tesla je u srijedu uvečer prijavio svoj prvi tromjesečni pad prodaje za četiri godine. Profit se prepolovio. Isporuke novih vozila u prvom tromjesečju ove godine također su bile skoro devet posto manje u odnosu na prethodnu godinu. Tesla je prošlog vikenda još jednom snizio cijene za neke od svojih modela.

I u Wolfsburgu, sjedištu Volkswagena postoji potreba za akcijom unutar kompanije. Volkswagen je prije nekoliko dana poslao interno priopćenje i najavio da želi smanjiti troškove osoblja u administraciji za 20 posto. To se može postići, na primjer, proširenjem djelomičnoga umirovljenja ili otpremnina za mlađe zaposlene u administraciji.

U svakom slučaju, reorganizacija tržišta automobila nastavlja dobivati zamah. Sljedeća postaja je Sajam automobila u Pekingu.

Ovaj tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku.

Želja Europskog parlamenta jest da te planine smeća kojeg stvaraju Europljani– u Njemačkoj je to čak 225 kilograma godišnje – smanji barem za 15 posto do godine 2040. Najprije su se okomili na sitnice u gastronomiji, ali i te sitnice se nakupe na više tona godišnje: zapravo besmisleno mini-pakovanje šećera, začina, ali i kečapa ili maslaca koje dobivamo u hotelima od 2030. više neće biti dopušteno ako nisu samo od čistog papira. Takvo pakovanje jest možda higijenski, ali ne samo da radi otpad, nego se i razbacuje hrana: mnogima je na primjer jedna pakovana kockica maslaca premalo, dvije previše i ostatak završi u smeću.

I u trgovinama više neće biti dozvoljeno pakovanje u plastiku voća i povrća sa sadržajem koji je manji od 1,5 kilogram. Tu su i tanke najlonske vrećice u koje se stavlja odabrana roba u trgovini, baš kao i folija kojom se omata prtljaga prije puta avionom treba postati prošlost.

Ima i iznimaka

Načelno, EP želi korištenje samo obnovljive ambalaže, a eurozastupnica Delara Burkhard (SPD) je uvjerena kako će „novi europski propisi o smanjenju količine ambalaža dovesti da kanta kućnog smeća neće tako brzo biti puna“. No u ovoj teškoj borbi protiv smeća to isto tako znači da kante za mješani otpad možda neće, ali će onda biti pune kante gdje se odvaja otpad za recikliranje.

A tu je i problem čak i u slučaju neosporno ekološki prihvatljivih načina pakovanja: u Francuskoj su se digli na noge proizvođači sireva jer se ne radi samo o tradiciji, nego su uvjereni da će na primjer sir brie pravu svježinu zadržati jedino zamotan u papir – i u kutijici od drvenog furnira. Tako su ipak i u ovaj europski propis došle iznimke: drvo i vosak su izuzeti.

Još je veća neizvjesnost kod odluke Europskog parlamenta u svim članicama uvesti sustav kaucije na plastične boce. To je stara boljka u mnogim državama, jer makar potrošač plaća pristojbu za jednokratnu bocu, upravo zastrašujuća količina više nikad ne biva reciklirana, a pristojba ispada tek „kazna“ za kupljen napitak. Hoće li ikad funkcionirati sustav gdje će se za bocu kupljenu u Portugalu kaucija moći naplatiti u Rumunjskoj ili Estoniji – ostaje da vidimo.

Konačno granice za PFAS

Ono što je svakako pohvalno jest odluka da se konačno reguliraju takozvane PFAS supstance, per i polifluorirani akrilni spojevi. Dugačko ime, ali maltene čarobni sastojak u tisućama varijanata ne samo prehrambene, nego i tekstilne i mnogih drugih industrija.

On čini vašu vjetrovku otpornu na kišu, stolnjak neosjetljiv na prljavštinu, vrećicu prženih krumpirića sposobnu zaustaviti mast. Nalazi se u šamponima, lakovima za nokte, kremi za brijanje, ruževima za usne, čak i „ekološke“ slamke za piće od papira ili bambusa se prepariraju PFAS-om da bi bile vodootporne.

Što je najgore, tu obitelj spojeva zovu „vječite kemikalije“ jer se izuzetno teško razgrađuju u prirodi. A isto tako je poznato kako neki od tih sastojaka imaju strukturu veoma sličnu ljudskim hormonima – i neosporno utječu na naše zdravlje: samo u Europi se 2019. procjenjuje kako je liječenje tih poremećaja koštalo najmanje šezdesetak milijardi eura.

U svakom slučaju, ovim propisom se ograničava upotreba tih spojeva: „Nove granične vrijednosti za štetne PFAS sastojke u ambalažama za hranu povećavaju i zdravstvenu zaštitu građana“, uvjerena je Burkhardt. Utoliko su svi ovi propisi „ne samo dobra vijest za okoliš, nego i za potrošače u Uniji.“

Sasvim običan dan u Veneciji. Kroz uske uličice guraju se muškarci, žene i djeca, na jednom od mnogobrojnih mostova stoji grupa turista i sluša svog vodiča. Proći je gotovo nemoguće. Ispred pristaništa Vaporetti, poznatih vodenih autobusa, formiraju se dugački redovi.

Gradonačelnik Luigi Brugnaro kaže da ulaznicom od pet eura Venecija ne želi zaraditi novac. Ne radi se o tome koliko ljudi je platilo, a koliko nije. "Važno nam je da grad bude manje preopterećen, to bi trebalo više odvraćati od dolaska dnevnih turista nekog određenog dana."

Ukupno će se u 29 dana ove godine od 8:30 do 16 sati tražiti ulaznica za grad u laguni. Prvo do 5. svibnja, zatim tijekom nekoliko vikenda do 14. srpnja. To je probna faza. To su dani kada obično dolazi puno posjetitelja - ponekad ih je 100.000.

Bez QR koda prijeti kazna od 300 eura

Tko god želi posjetiti Veneciju kao dnevni turist, mora se registrirati na internetskoj stranici i platiti ulaznicu, djeca mlađa od 14 godina su izuzeta. Nakon plaćanja dobiva se QR kod koji treba pokazati prilikom kontrola. Prema riječima Simonea Venturinija, gradskog vijećnika za turizam, neće biti vrata ni barijera. Informacijski stupovi će upozoriti ljude da ulaze u staru jezgru. Posjetitelji će biti povremeno kontrolirani.

Bez ulaznice kazne mogu dosegnuti do 300 eura. Svako mora imati QR kod sa sobom na određenim danima, čak i gosti koji noće, iako ne moraju ništa platiti. U maloj ulici blizu željezničkog kolodvora nalazi se Hotel Tivoli, s 22 sobe, koji već desetljećima vodi jedna obitelj. Za hotele nova pristojba znači prije svega puno dodatnog posla. Emilia, koja radi na recepciji, kaže da su pripremili e-mail koji se automatski šalje gostima. "Sa svim pravilima i uputama i s opisom kako preuzeti QR kod za vrijeme njihovog boravka."

Upozorenja UNESCO-a

Godinama se u gradu raspravljalo o tome što učiniti s turističkim masama. UNESCO je prijeto da će Veneciju proglasiti ugroženim svjetskim naslijeđem. Dosadašnje mjere nisu bile dovoljne da zaštite univerzalnu vrijednost povijesnog grada i njegovih laguna.

Za Giacoma Salerna iz građanske inicijative "OCIO" ni ulaznica ništa ne mijenja. Veliki problem je nedostatak stanova, kaže Venecijanac. Gradska uprava je mogla unatrag posljednje dvije godine uspostaviti pravila za apartmane kako bi se smanjio broj stanova koji se iznajmljuju preko aplikacije Airbnb. "Ali oni to nisu željeli", kaže Salerno.

U staroj jezgri danas živi manje od 50.000 stanovnika, njihov broj posljednjih godina stalno opada. Emilia iz Hotela Tivoli nema ništa protiv turista, naposljetku, njezin obiteljski hotel živi od njih. Ali ima jednu želju: "Mislim da nije toliko važno koliko ljudi dolazi, već da se pridržavaju pravila, kao što su: hodanje desnom stranom ili ne plivanje u kanalu. To je problem."

az (tagesschau)

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...