Vecernji list

"Potpuno iznenađenje", "šok", "potres" – ovo su samo neki od komentara izrečenih u televizijskim studijima u Rumunjskoj u noći s nedjelje na ponedjeljak, dok su rezultati predsjedničkih izbora postepeno ažurirani. Razlog: u prvom krugu je na iznenađenje svih pobijedio desničarski ekstremist i pravoslavni fundamentalist, gotovo ignoriran od strane politike i klasičnih medija, koji se divi Putinu i rumunjskim fašistima.

Calin Georgescu, rođen 1962., inženjer agronomije i nestranačka osoba, aktivan posljednjih godina u rumunjskoj ekstremno desnoj sceni, osvojio je oko 23% glasova na izborima u nedjelju (24.11.). U anketama se dugo skoro uopće nije spominjalo njegovo ime ili je imao podršku samo 4 do 7% ispitanika. Nije vodio klasičnu predizbornu kampanju, nije imao podršku neke stranke niti je bio prisutan u tradicionalnim medijima. Umjesto toga, postao je poznat zahvaljujući TikTok videima koji su masovno dijeljeni.

Kandidatkinja Elena Lasconi iz liberalno-progresivne stranke USR osvojila je oko 19,17% glasova, a premijer Marcel Ciolacu iz Socijaldemokratske stranke (PSD) 19,15%. Ovo je prvi put da socijaldemokrati nisu ušli u drugi krug predsjedničkih izbora.

"Invazija Rusije je počela"

Rumunjski komentatori su izborni rezultat opisali kao "šokantan". Politolog Cristian Pirvulescu izjavio je za Digi24 da rezultat otkriva dubok jaz između političke klase i društva jer je trećina birača glasala za "anti-sistemske kandidate". Prema njemu, Rumunjska je "na rubu ponora".

Stručnjak za ustavno pravo Ioan Stanomir upozorava na opasnost od "spirale nepredvidivog prosvjeda", uzrokovane "nesposobnošću tradicionalne politike". A novinar Cristian Tudor Popescu na Facebooku je napisao: "Večeras je započela invazija Rusije na Rumunjsku."

Zagovaranje napuštanja EU-a i NATO-a

Ta tvrdnja nije baš tako neutemeljena kako se na prvi pogled čini ako se pogledaju politička karijera i izjave Calina Georgescua. Ovaj 62-godišnjak je dugo bio državni službenik, među ostalim u ministarstvima za zaštitu okoliša i vanjskih poslova.

A sada već godinama promovira pravoslavno-fundamentalističke, desničarske, antizapadne i proruske stavove te širi teorije zavjere. 2022. protiv njega je provedena istraga zbog veličanja fašističkog i antisemitskog Legionarskog pokreta koji je djelovao između dva svjetska rata, kao i zbog toga što je herojem nazvao rumunjskog diktatora i Hitlerovog saveznika Iona Antonescua.

Što se tiče Rusije i njezinog rata protiv Ukrajine, Georgescu je izjavio da "Vladimir Putin voli svoju zemlju" i da je SAD dugo planirao rat u Ukrajini isprovocirao ga. Nadalje, on zagovara izlazak Rumunjske iz EU-a i NATO-a.

Dobre šanse za umjerenu kandidatkinju

Nije sigurno da će Georgescu odnijeti pobjedu u drugom krugu izbora, budući da ga njegov ekstremizam čini neprihvatljivim za većinu birača. Moguće je da su mnogi građani u prvom krugu glasali za njega u znak prosvjeda ili nisu poznavali njegove stavove.

Drugoplasirana kandidatkinja Elena Lasconi, predsjednica stranke USR i gradonačelnica jednog gradića na jugu Rumunjske, mogla bi za mnoge birače biti umjerena opcija. USR je nastao prije jednog desetljeća kao progresivno-liberalna prosvjedna stranka koja se zalaže za borbu protiv korupcije i reforme. Lasconi bi se u drugom krugu izbora mogla predstaviti kao „spasiteljica Rumunjske" od jedne političke avanture koja bi zemlju mogla gurnuti u kaos.

"Izgubljen je hibridni rat"

Ovi rumunjski predsjednički izbori su označeni kao "TikTok izbori" zbog masovne viralnosti Georgescuovih videa. Novinar Florin Negrutiu upozorio je da je izborni rezultat „loša kombinacija više faktora": "mesijanskog vođe, Putinove propagande, algoritama društvenih mreža i internetskih trolova".

Sada se, s obzirom na neočekivane rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora, napeto iščekuju parlamentarni izbori koji se održavaju iduće nedjelje (1.12.). Nitko se ne usuđuje dati konkretne prognoze. No za novinara Iona M. Ionita je jedno već sada jasno: "Tradicionalna politika u Rumunjskoj je praktički pometena. Mi smo prva zemlja u kojoj je izgubljen hibridni rat vođen na društvenim mrežama."

Ovaj tekst je preveden s njemačkog jezika

Nakon teških pregovora, na UN-ovoj klimatskoj konferenciji je ipak postignut dogovor oko međunarodnog financiranja borbe protiv klimatskih promjena, odnosno prilagođavanja posljedicama klimatskih promjena. Godišnji doprinos koji bi do 2035. trebale platiti ponajprije industrijske zemlje povećan je na najmanje 300 milijardi američkih dolara. Neke zemlje u razvoju su tijekom konferencije u Bakuu zahtijevale godišnje doprinose u iznosu (i) do 1,3 bilijuna dolara, odnosno minimalno povećanje svote koju plaćaju industrijske zemlje na 500 milijardi do 2030. Zaključke sastanka su između ostaloga kritizirali predstavnici Kube, Bolivije i nekih drugih zemalja.

Izaslanice iz skupine afričkih zemalja su bili razočarani dogovorom na konferenciji. To je po njihovom mišljenju „premalo i prekasno“ za afrički kontinent. „Ekstremno smo razočarani manjkom napretka oko tema koje su važne za Afriku“, izjavio je glavni pregovarač Ali Mohamed. Predstavnica Nigerije je u kontekstu svote od 300 milijardi dolara rekla da je to „vic“, odnosno „uvreda“. Indijska predstavnica Chandni Raina smatra da je dogovorena svota premala. „To nije samo propast, već i prijevara“, tako su rezultate samite komentirali predstavnici nekih drugih zemalja.

Kritike na račun organizacije skupa

Već i tijekom konferencije bilo je žestokih kritika na račun azerbejdžanskih organizatora. Neke zemlje su se žalile na kaotično vođenje konferencije, a predstavnici zemalja koje su posebno pogođene klimatskim promjenama, poput manjih otočnih država, u nekoliko su navrata iz protesta napuštali pregovore. Mnogi sudionici tvrde da se ignoriralo njihove intervencije, odnosno zahtjeve da dobiju riječ. Zaključci skupa u Bakuu „ne daju adekvatan odgovor na klimatsku krizu“, tvrde pregovarači manjih otočnih država.

Razočarani su bili i predstavnici nevladinih organizacija. Jan Kowalzig iz Oxfama je rekao kako dogovorena (financijska) podrška nije dovoljna u kontekstu sve većih potreba pogotovo siromašnijih zemalja u borbi protiv klimatske krize. Kako bi

Njemačka klimatska aktivistkinja Luisa Neubauer iz Fridays for Future zaključke sastanka je nazvala sramotnima I dodala: “S obzirom na COP i izbor Donalda Trump bilo bi sada lako da se odustane od međunarodne borbe protiv klimatskih promjena. Ali isto tako bi se, s obzirom na situaciju u svijetu, moglo reći: sad ćemo se pogotovo toga prihvatiti!”

Osim kritika na račun financiranja borbe protiv klimatskih promjena, bilo je nezadovoljstva i zbog činjenice da se nije usvojilo nove zaključke po pitanju napuštanja fosilnih goriva, odnosno smanjivanja emisije stakleničkih plinova i reduciranja emisije CO2.

Simon Stiell, UN-ov izvršni tajnik za klimatska pitanja, priznao je da zaključci konferencije COP29 nisu razlog za slavlje: „Nijedna zemlja nije dobila sve što je htjela.“ Istovremeno, kako je naglasio, sada počinje „nova era“ nakon kraja skupa u Bakuu. Dogovor oko financiranje je pozdravio američki predsjednik Joseph Biden, taj kompromis on naziva „značajnim korakom“. Konferencija u Bakuu je završila u nedjelju (24.11.) rano ujutro, oko dan i pol kasnije nego što je to bilo izvorno planirano.

Nijemci razočarani

Njemačke ekološke organizacije su razočarane rezultatima konferencije COP29. Greenpeace Deutschland je priopćio kako zaključci iz Baku po njihovom mišljenju znače da su glavni uzročnici klimatske krize ostavili na cjedilu milijune ljudi u svijetu. Postoji veliki jaz između dogovorene pomoći za najranjivije zemlje i njihovih potreba, kazao je direktor njemačke sekcije Martin Kaiser. Skandalozno je da je naftni i plinski lobi, zu pomoć nekolicine zemalja koje eksploatiraju naftu, uspio blokirati nužno ubrzanje procesa napuštanja fosilnih izvora poput ugljena, nafte i plina, dodao je Kaiser.

Germanwatch s pomiješanim osjećajima gleda na zaključke COP29: „Ova Svjetska klimatska konferencija nije isporučila ono što je zapravo bilo potrebno“, tvrde iz Germanwatcha. Direktor te organizacije Christoph Bals ipak dodaje da su postignuti kompromisi ono što je očigledno maksimalno moguće u postojećoj političkoj konstelaciji u svijetu. Nažalost mnoga ministarstva financija u svijetu nisu još shvatila da ulaganja u klimu nisu milostinja, a svaki euro investiran u zaštitu klime i adaptaciju na klimatske promjene je dobro ulaganje, dodao je on.

Baerbock: Ovo je samo početak...

Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock stala je u obranu rezultata konferencije COP29: „Znamo da naše odluke same po sebi neće biti dovoljne da zadovoljimo sve potrebe“, izjavila je Baerbock u Bakuu. Istovremeno je naglasila da je dogovoreni financijski okvir po pitanju zaštite klime i prilagođavanja klimatskim promjenama „samo početna točka“. Propast konferencije se u svakom slučaju htjelo spriječiti, kako se ne bi na cjedilu ostavilo posebno ranjive zemlje, dodala je ona.

Baerbock je ponovno zatražila postizanje dogovora oko osjetnije redukcije emisije stakleničkih plinova. Za relativno mršave rezultate iz Bakua ona je u tom kontekstu okrivila „otpor nekolicine zemalja“. Ipak je njemačka šefica diplomacije na koncu ovako rezimirala COP29: „Oni koji su ovamo došli kako bi spriječili napredak i oslabili naš multilateralni sustav UN-a, propali su u toj namjeri, i to baš jadno. A oni koji vjeruju u bolji svijet, pobijedili su.“

wa/sti (kna, afp, dpa, ard)

„Naravno da je riječ o zarobljenim institucijama, oko toga nema dileme", rekao je za DW Krunislav Olujić, nekadašnji predsjednik Vrhovnog suda RH i glavni državni odvjetnik, kad smo ga zamolili da „odvagne“ formulaciju o hrvatskom pravosuđu koja se u javnosti sve češće koristi. I pritom se misli na pravosuđe u najšire poimanom smislu, s Ustavnim sudom (USRH) i državnim tužilaštvom (DORH), kao i ukupnom hijerarhijom sudbene vlasti, inače načelno neovisne. „Nema tu više puno toga neovisnog“, dodaje on, „posebice kad govorimo danas o DORH-u, s njegovim ustavno utvrđenim djelokrugom."

„Uostalom, pogledajte kako je izgledao izbor glavnog državnog odvjetnika, uz političke kriterije kojima se rukovodio Hrvatski sabor. Sve je išlo prema nalogu vlade i premijera Andreja Plenkovića, predsjednika HDZ-a. Valjda je svima jasno da su se odlučili za Ivana Turudića prvenstveno zato što je on 'naš dečko', kako ga je svojevremeno nazivao Ivo Sandader. On je tu da bi provodio premijerovu politiku u funkciji kaznenog progona i zaštite interesa HDZ-a, korumpiranog kakav jest. Tim više što je državno odvjetništvo svugdje, pa i u nas, uobičajeno monokratska organizacija“, nastavlja Olujić.

Antidemokratski progon zviždača

To pak znači da je posrijedi ustanova temeljena na ovlastima glavnog pojedinca, izrazito vertikalno hijerarhijski ustrojena i subordinirana. Glavni državni odvjetnik stoga je u poziciji da svaki predmet u DORH-u ili USKOK-u, kao njegovu specijalnom odjelu, jednostrano oduzme bilo kojem zamjeniku i dodijeli ga nekom drugom, uz eventualnu obavezujuću uputu o rješenju. Naš sugovornik to naziva apsolutnom moći u dotičnom području pravosuđa: „A nije slučajno tu izabrana osoba poput Turudića, jer znamo ga otprije, i znamo da je to još jedan kadar Vladimira Šeksa, HDZ-ove sive eminencije pravosuđa.“

U vezi s konkretnim momentima navodne sprege, Olujić izdvaja aktualni sukob DORH-a s Uredom europskog javnog odvjetništva (EPPO), povodom istrage nad privedenim ministrom zdravstva RH Vilijem Berošom. Nadalje, tu je aktivirani HDZ-ov zakon kojim se omogućuje evidentno antidemokratski progon „zviždača“ koji su detalje tog predmeta dali u javnost. Uostalom, još prije nekoliko dana je Krunislav Olujić u medijima označio sve što je DORH poduzeo u vezi s tim kao „spašavanje vojnika Ryana“. S tim da je u ulozi potonjeg on prepoznao samog premijera Plenkovića, a ne Beroša kojeg DORH ipak tretira blaže nego EPPO.

„Zato i jest riječ o zarobljenoj instituciji, a slična je situacija s Ustavnim sudom“, tumači dalje ovaj bivši nositelj ponekih od najviših funkcija u hrvatskom pravosuđu. USRH, naime, nalazi se pred krajnjim rokom za izbor desetoro novih sudaca 7. prosinca, dok je mandat starima već bio produžen za šest mjeseci, a tako nešto nije moguće ponavljati. No čini se da još uvijek nema dogovora, između HDZ-a i SDP-a kao najveće opozicijske stranke, oko kandidata. To ujedno ističe mane sustava po kojem suprotstavljene stranke biraju po kvotama, dok mogućnost izbora samo četvero sudaca otkriva dodatne probleme.

Izazivanje ustavne krize

USRH bi u tom slučaju imao načelno dovoljno sudaca – sedmoro od 13, koliko broji puni sastav. Svejedno, rad institucije bi velikim dijelom bio blokiran zbog množine predmeta, kao i činjenice da bi se niz odluka tad morao donijeti jednoglasno, zbog potrebne apsolutne većine glasova od punog sastava suda. Krunoslav Olujić povrh svega upozorava na to da vladajuća stranka pri izboru najvjerojatnije neće držati do nekih kriterija. Izuzev onih po kojima moraju biti posrijedi hrvatski državljani s pravnom diplomom i određenim radnim iskustvom, on smatra da to neće biti zaista kvalitetom istaknuti stručnjaci.

„Naš premijer pokazao je da mu odgovara samo osoba na koju ima presudni utjecaj, kao što je neprijeporno imao na predsjednika USRH-a Miroslava Šeparovića. Sve isto kao s DORH-om, dakle. A praktično imamo i mogućnost situacije uoči predsjedničkih izbora, da bez USRH-a, ako ne dođe do dogovora stranaka, rezultat izbora ne bude provediv jer predsjednik neće imati kome dati prisegu. S obzirom na to da će HDZ-ov kandidat izgubiti te izbore, a mislim da je Plenković u to siguran koliko i ja, čini mi se da nismo daleko od premijerova pokušaja da zato izazove ustavnu krizu“, zaključio je Olujić.

O svemu tome ponešto nam je rekao i Đorđe Gardašević, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, koji prije svega naglašava da se u Hrvatskoj već dugi niz godina jasno vidi tendencija potpune koncentracije inicijative i ovlasti u rukama vlade: „A 'parlamentarna većina' na kojoj ta Vlada održava svoju stabilnost ovdje je puki eufemizam: kod nas se zaista razvija kancelarski sustav. Iz toga proizlazi i druga osnovna devijacija hrvatskog ustavnog poretka, a to je gotovo potpuni nedostatak učinkovitih institucionalnih 'kočnica i ravnoteža' uspostavljenoj hegemoniji Vlade RH."

Urušavanje ideje ustavne države

Po njegovu mišljenju, taj je problem najvidljiviji u kontekstu potpune marginalizacije uloge sabora, koji je sveden na servisera vladine volje. Što se tiče ostalih institucija, uključujući tu i Ustavni sud i Državno odvjetništvo, one po Gardaševiću moraju zadovoljiti dva bitna uvjeta. S jedne im je strane nužan demokratski legitimitet, pa otuda i dolazi ustavno rješenje po kojem se njihov sastav popunjava odlukom sabora. S druge strane, kao što objašnjava ovaj stručnjak za ustavno pravo, temeljni su postulati njihova djelovanja - načela nezavisnosti i nepristranosti.

„Kako se radi o institucijama ustavne razine koje po definiciji zastupaju opći interes, njihov izbor ne smije ovisiti o volji puke parlamentarne većine, one koja bira i samu vladu. Rješenje se stoga može tražiti u zahtjevu dvotrećinske većine za izbor. Kod ustavnih sudaca to već imamo, što je svakako dobro, ali tu se sada očito javlja nova razina problema: stranačko uvjetovanje izbora zadovoljavanjem određenih 'kvota'. Takvo postuliranje stvari samo dalje urušava ideju ustavne države“, riječi su Đorđa Gardaševića koji nam je na upit, pak, što smatra ključnim za sprečavanje takvog pristupa, odgovorio da bi to bio javni pritisak društva u cjelini.

„Mnogo je stvari koje govore protiv Emira Kusturice“, piše povodom 70. rođendana redatelja novinar „Frankfurter Allgemeine Zeitunga" (FAZ) Andreas Kilb. „Već dugo je privržen velikosrpskom nacionalizmu, još od završetka bosanskog rata. Napisao je pohvale za osuđenog srpskog ratnog zločinca Radovana Karadžića i bivšeg ruskog ministra obrane Šojgua. Prošle godine dobio je orden ruskog Ministarstva kulture, a u travnju ove godine posjetio je Vladimira Putina u Kremlju."

Tamo je, piše frankfurtski list, „Kusturica zahvalio vladaru Rusije na njegovoj ’historijskoj pravdi’ prema svim Slavenima i usporedio agresorski napad na Ukrajinu s borbom Srba protiv Hrvatske. Putin je, sa svoje strane, Kusturičine ideje o povijesti ocijenio kao ’zanimljive i produktivne'."

Njemački novinar podsjeća da je Kusturica dva puta osvojio Zlatnu palmu, nabraja i njegov filmski opus, a potom ocjenjuje da je, nakon filma „Podzemlje“ (1995), u kojem je „debakl Jugoslavije pretočio u slikovitu bajku o žudnji za vlašću i izdaji prijatelja“, nastupila „ideološka prekretnica u Kusturičinom stvaralaštvu“.

„Od tada je stao na stranu onih političara i umjetnika koji su nostalgiju za jugoslavenskom prošlošću pretvorili u narativ kojim se opravda srpske pretenzije na vlast. Alegorije, tirade mržnje i lažni folklor – to se odrazilo i na njegove filmove", ocjenjuje Kilb.

Pritom se, navodi njemački novinar, „Kusturica ne može optužiti za nedostatak dosljednosti: odrekao se kozmopolitizma rodnog Sarajeva i umjesto toga proširio drvene kulise filma ’Život je čudo’ (2005) u ogledno selo u kojem su ulice nazvane po njegovim idolima Felliniju, Maradoni, Ingmaru Bergmanu, Ivi Andriću i Che Guevari, u mjesto gdje se slavi starosrpski svetac, Sveti Sava. Godine 2005. prihvatio je pravoslavnu vjeru i novo ime, Nemanja. Na stogodišnjicu Sarajevskog atentata, poljubio je statuu počinitelja Gavrila Principa."

„Jedino političko opredjeljenje za kojim žali je njegova podrška Slobodanu Miloševiću. U svojoj autobiografiji, objavljenoj 2011. godine, ogradio se od osuđenog predsjednika Republike Srbije u izmišljenom razgovoru sa svojom majkom. Knjiga nosi naslov ’Smrt je nepotvrđena glasina’“, piše Andreas Kibl za njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung.

„Simpatije za diktatore"

„I dalje zvuči čudno kada Emir Kusturica kaže da je srpski redatelj. Za ljude koji, poput Kusturice, dolaze iz Bosne i Hercegovine, to je kao da se Švicarac Max Frisch (pisac i arhitekt, nap. ur.) jednog dana nazove Nijemcom. Naravno, svatko ima pravo biti što god hoće i da kao takav bude prihvaćen i poštovan, ali to ne smanjuje iritaciju“, piše povodom Kusturičinog rođendana za švicarski list Neue Zürcher Zeitung (NZZ) Armina Galijaš iz Centra za studije jugoistočne Europe austrijskog sveučilišta u Grazu.

Ona procjenjuje: „Možda bi mnogima bilo lakše prihvatiti Kusturičin odlazak da je izabrao da postane Francuz ili Amerikanac. Živio je i radio u obje zemlje. Ali, Kusturica je stao na stranu Miloševića i onih koji su mu uništili rodnu kuću. Zašto?“

Na to pitanje autorica članka pokušava odgovoriti kroz opise Kusturičinih filmova, prije svega filma „Podzemlje“ za koji je 1995. dobio drugu Zlatnu palmu u Cannesu, a za koji se navodi da je snimljen „uz financijsku podršku nacionalističkog vrha u Srbiji s kojim se Kusturica zbližio“.

„To je fascinantna, šarena slika puna balkanskih klišeja: snažni muškarci koji se opijaju, svađaju i žele istu ženu. Ali muškarci koji točno znaju što je ispravno, a što pogrešno. Kusturica pretvara Jugoslaviju u veliki podrum u kojem se tenzije između prevarenog naroda stalno povećavaju i konačno burno izbijaju na površinu. Sukobi izgledaju gotovo prirodni, kao da su se ratovi na Balkanu morali ponavljati u redovitim intervalima bez jasnog razloga."

Pritom se, navodi autorica „ignorira pokretačka uloga Srbije. S jedne strane, Srbi mogu izgledati buntovni i tvrdoglavi, ali na kraju oni imaju nepogrešiv moralni kompas. Na drugoj strani su, međutim, zavedeni i korumpirani izdajnici koje je Zapad zaveo. Takva učitavanja zasnivaju se na korištenju dokumentarnih sekvenci koje prikazuju njemačko bombardiranje Beograda 1941. Nasuprot tome, pojavljuju se razdragani Hrvati koji pozdravljaju dolazak nacista. To se uklapa u Miloševićev politički narativ, prema kojem su Hrvati, Slovenci i Bošnjaci fašisti – nasljednici nacističkih predaka“, piše Galijaš za švicarski list. I nastavlja:

„Na sličan način, a to je najnoviji obrt do sada, Kusturica sada igra za Putina. I čovjek u Kremlju tvrdi da vodi rat protiv fašista u Ukrajini, pozivajući se na povijest Drugog svjetskog rata. U travnju je Kusturica posjetio Putina i prijavio se za subvencije za veliki filmski projekt: ’Ruski triptih’, zasnovan na djelima Dostojevskog, Gogolja i Tolstoja. Redatelj je zahvalio domaćinu u Kremlju što želi da povrati ’historijsku pravdu’ za Slavene i opisao rat u Ukrajini kao ’borbu za nas Slavene’ – kao da Ukrajinci nisu Slaveni", piše autorica.

„Emir Kusturica je sada napunio sedamdeset godina. Za poželjeti je da umjesto ’Ruskog triptiha’ publici pokloni još jedan topao, duhovit film o ljudima iz njegove domovine. Ostaje za nadati se da će se pomiriti sa svojim gradom, Sarajevom. I grad s njim“, zaključuje Armina Galijaš u članku za švicarski Neue Zürcher Zeitung.

U Njemačkoj je u porastu svaki oblik nasilja nad ženama. U novom izvještaju Saveznog ureda kriminalističke policije (BKA) „Rodno specifični zločini nad ženama 2023. godine“ govori se 360 ubijenih žena – ubijenih zbog mizoginije, obiteljskog nasilja ili razvoda. Izvještaj je predstavljen povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama (25. studenoga).

Savezna ministrica unutarnjih poslova Nancy Faeser (SPD) kaže: „U Njemačkoj gotovo svaki dan imamo femicid. Svake tri minute jedna žena ili djevojčica doživi obiteljsko nasilje.“ Ministrica naglašava: „One su žrtve jer su žene. To je nepodnošljivo." I zahtijeva odlučno djelovanje.

Tko je opasan za ženu? Nepoznati čovjek u mračnom parku? U stvari su to često bliske osobe - partneri i bivši partneri. Svakog dana u Njemačkoj jedan muškarac pokušava ubiti svoju (bivšu) partnericu, i često mu to uspije. Prema podacima Saveznog kriminalističkog ureda (BKA), u 2023. godini su 155 žena ubili njihovi (bivši) partneri.

Suprug Diane B. (ime promijenjeno) prijetio joj je više puta da će ju ubiti, ispričala je DW-u. Njezino pravo ime i mjesto boravka moraju ostati tajni. Obiteljski sud zabranio je njezinom mužu svako približavanje i ona se nada da ju neće pronaći. Godinama ju je tukao i fizički zlostavljao i na kraju teško ozlijedio. Budući da ga ona ranije nije prijavljivala, sud mu je dosudio samo uvjetnu kaznu.

Diana B. je nakon osam mjeseci zaštite i podrške u Ženskoj kući u Koblenzu izgradila novi život za sebe i svoju djecu na novom mjestu. Ona je preživjela - stotine žena nije.

Sprječavanje femicida: edukacija i elektronske narukvice

Ubojstvo žena nije posebno kazneno djelo u Njemačkoj; počinitelji mogu biti osuđeni za ubojstvo ili nehotično ubojstvo. No tome često prethodi obiteljsko nasilje. „Potrebne su strože kazne za počinitelje i više pažnje i pomoći žrtvama“, kazala je ministrica Faeser. Ona zahtijeva: „Uz stroge kazne potrebna nam je obvezna edukacija protiv nasilja i elektronske narukvice kako bi se nasilnici promijenili i ne bi mogli neopaženo prići žrtvama.“

Savezna ministrica za obitelj Lisa Paus (Savez 90/Zeleni) izjavila je prije nekoliko mjeseci: „Ne trebamo samo sigurnosni paket za borbu protiv napada nožem, već i za prevenciju i zaštitu žena od nasilja.“

Ministrica Paus predložila je zakon za borbu protiv nasilja, ali je zakonodavni proces zapeo u koordinaciji među ministarstvima vlade „semaforske koalicije“ SPD-a, Zelenih i FDP-a, koja se raspala. Paus sada apelira: „Žene koje su izložene prijetnjama, pretučene ili se boje za svoj život ne zanima tko je na vlasti.“ Poziva sve zastupnike Bundestaga da podrže zakon. „Zakon o borbi protiv nasilja spasit će živote“, naglašava.

Skloništa za žene: premalo mjesta i novca

Prema Istanbulskoj konvenciji Vijeća Europe za zaštitu žena od nasilja, Njemačkoj nedostaje oko 14.000 mjesta za žene i djecu u skloništima za žene. Istraživanje je pokazalo da se ulaže premalo: 300 milijuna eura umjesto preporučenih do 1,6 milijardi eura godišnje.

O financiranju na dobrovoljnoj bazi odlučuje svaka savezna pokrajina i svaka općina iznova. To kritizira Alexandra Neisius, voditeljica Ženske kuće u Koblenzu. Taj grad sa 115.000 stanovnika trebao bi imati jedanaest do dvanaest skloništa za žene i djecu. No ima ih samo sedam, pa mnoge žene moraju biti odbijene. Kad na portalu „Frauenhaussuche" prijavi slobodno mjesto ono je popunjeno za jedan do dva sata, kaže Neisius. Odbijene žene mogu ubrzo postati žrtve ubojstava.

Policija: "Moramo reagirati"

Neke žene zovu policiju, druge dolaze same s djecom i prtljagom jer se boje partnera, kaže Gabriele Zlabenig, nadležna za slučajeve obiteljskog nasilja u Koblenzu. „To su stvarne prijetnje. Moramo reagirati." Ona godišnje radi na 150–200 slučajeva obiteljskog nasilja i prati visokorizične slučajeve.

„Sve više žena dolazi i govori: treba mi zaštita, ne mogu ostati kod kuće, zlostavljana sam, prijeti mi se smrću.“ No mjesta u skloništima rijetko su dostupna u blizini. Policija ponekad vozi žene 200–300 km do sigurnih kuća.

Izlaz iz straha i nasilja

Diana B. imala je sreću u nesreći. Kada ju je suprug zadnji put teško zlostavljao, uspjela je sva krvava pobjeći u trgovinu, gdje su se drugi muškarci postavili ispred nje kako bi ju zaštitili. Nakon operacije prijeloma kostiju lica i boravka u bolnici ona i djeca dobili su sobu u Ženskoj kući u Koblenzu.

Diana B. priča da ju je muž često brutalno tukao, ali je nakon toga uvijek obećavao da to više neće činiti. Kaže da je željela sačuvati obitelj zbog djece. To je tipično za mnoge majke, primjećuje Alexandra Neisius.

Diana B. se prije eskalacije nadala da će se razvodom osloboditi nasilja. Kako bi njezin suprug pristao, povukla je prijavu protiv njega. Nakon toga je živjela sama s djecom, ali opasnost nije nestala. Ona priča kako se na rođendanskoj proslavi njezina sina pojavio njezin muž. Odvukao ju je za kosu u podrum, prijetio da će ju ubiti i počeo ju gušiti. Njihova kći išla je za njim i plačući govorila: "Molim te, tata, pusti mamu, pusti, pusti, molim te, pusti je!"

Kada ju je muž pustio ona se teturajući vratila u stan, popravila frizuru, našminkala se i brinula se o rođendanskoj proslavi svog sina. Bol je osjetila tek kasnije, kaže ona. "To su vrlo snažne žene", ističe Neisius.

"Molim vas, otiđite zbog djece"

"Djeca koja moraju gledati nasilje nad majkom, to je kao nasilje nad njima samima", kaže odvjetnica specijalizirana za obiteljsko pravo Corinna Wehran-Itschert. I upozorava da postoji opasnost od imitacija: "Ili sin počne udarati ili se ponašati mačistički kao otac – ili kći postane žrtva."

U Ženskoj kući u Koblenzu djeci se prenose vrijednosti i drugačije uloge, a za dječake dolazi poseban socijalni pedagog. Alexandra Neisius apelira na žene koje ostaju s partnerima zbog djece: "Molim vas, otiđite zbog djece."

Diana B. nikad više ne želi vidjeti svog muža. Pokazuje fotografiju svog lica nakon teške ozljede. Bilo je pogrešno ostati u braku zbog djece, kaže ona. I dodaje: "Ako meni nije dobro, ni mojoj djeci nije dobro." Svojoj kćeri je usadila da mora odmah otići od muškarca koji ju ne poštuje ili ju čak tuče.

Nadati se da će se nasilni muškarac popraviti nije pravi put, potvrđuje i voditeljica Ženske kuće Neisius: "To ne prestaje samo od sebe."

Ovaj tekst je preveden s njemačkog jezika

Nakon duge i kontroverzne rasprave, izvršni odbor SPD-a jednoglasno je nominirao Olafa Scholza za kandidata za kancelara. Odluka bi trebala biti potvrđena na stranačkom kongresu 11. siječnja.

U protekla dva tjedna stranka je javno raspravljala o tome treba li značajno popularniji ministar obrane Boris Pistorius biti zamjena za Scholza, koji je oslabio nakon neuspjeha svoje semafor-koalicijske vlade.

Parlamentarna tajnica u Bundestagu, Katja Mast, u prvoj reakciji izjavila je kako je pri izboru između Scholza i kandidata Demokršćanske Unije (CDU/CSU) za kancelara, Friedricha Merza riječ i o odluci kojim će se putem zemlja dalje kretati. „Olaf Scholz je pravi izbor za našu zemlju – iskusan u vođenju vlade i prokušan u krizama. Zajedno ulazimo u ove parlamentarne izbore.“

Još je rano za ocjene

Bilo je to u rujnu 2024. kada je političar SPD-a Olaf Scholz u intervjuu za berlinske novine "Tagesspiegel" upitan čemu se nada da će jednog dana biti zapisano u povijesnim knjigama o njegovom kancelarskom položaju. Kratak i suhoparan odgovor 66-godišnjaka: "Mislim da biste trebali biti oprezni s političarima koji o tome razmišljaju prije ili tijekom svoje dužnosti."

U međuvremenu bi ipak možda malo razmislio o odgovoru. Njegova vladajuća koalicija socijaldemokrata (SPD), Zelenih i liberala (FDP) raspala se prije vremena. Ako SPD izgubi na prijevremenim izborima 23. veljače 2025. i demokršćanska Unija CDU/CSUpreuzme kancelarsku dužnost, tada će Scholz otići s pozicije kao kancelar s najkraćim mandatom od sva četiri socijaldemokratska kancelara u povijesti Savezne Republike Njemačke.

Stoički optimist

Ali Olaf Scholz se nada pobjedi. Jednako nepokolebljiv kao što se natjecao na saveznim izborima 2021. I tada, kao i danas, SPD je tri mjeseca prije izbora imao oko 15 posto glasova, a Scholza su ismijavali zbog njegovog stoičkog optimizma. Tada je CDU napravio jednu grešku previše, i na kraju su pobijedili socijaldemokrati s 25,7 posto glasova.

U političkom životu Olafa Scholza bilo je mnogo teških i kritičnih situacija. Ali kao kancelar, morao se nositi s više problema u isto vrijeme u tri godine nego gotovo bilo koji predsjednik vlade prije njega. Samo tri mjeseca nakon preuzimanja dužnosti, Rusija je napala Ukrajinu.

Od tada se postavlja pitanje kako Njemačka može vojno podržati zemlju, a da sama ne bude uvučena u rat. Scholz je na ovo pitanje uvijek odgovarao tako da se činilo kao da oklijeva. On sam to naziva razboritošću. Rat je unatoč tomu imao i ima posljedice: energetska kriza, inflacija, slom gospodarstva. Tome su pridodani europski spor oko azila i veliki izborni uspjesi desničarskih ekstremista.

Semafor: stalna javna rasprava

Koalicija SPD-a, Zelenih i FDP-a (nazvana zbog stranačkih boja semaforskom koalicijom) bio je savez pun političkih proturječja. Nastala iz potrebe pronalaženja parlamentarne većine. Proturječja između dviju lijevih stranaka i jedne ekonomski liberalne stranke nisu se mogle dugo prevladavati. Semaforska koalicija svojim je stalnim prepirkama uspjela postati najnepopularnija vlada koju je Njemačka ikada imala.

Ali i ovdje se pokazuje koliko Olaf Scholz djeluje nepokolebljivo. Čini se da gubitak povjerenja među stanovništvom nikada nije utjecao na njega. Niti činjenica da je on sam postao krajnje nepopularan kancelar. Njegov moto: bilježite ankete, ali ih nemojte komentirati niti na njima temeljiti vlastitu politiku. I uvijek zapamtite da je sve moguće.

Stranački omladinac, odvjetnik, ministar pa predsjednik vlade

Kancelarsko mjesto za Scholza predstavlja krunu njegove desetljećima duge političke karijere. Počelo je s organizacijom mladih SPD-a, (Junge Sozialisten Jusos)gdje je kao zamjenik predsjednika zastupao radikalne socijalističke i teze kritički orijentirane kada je kapitalizam u pitanju. Između njegova pridruživanja SPD-u kao studenta 1975. i njegovog izbora u Bundestag 1998., prošlo je mnogo godina tijekom kojih je Scholz, kao stručnjak za radno pravo s vlastitom odvjetničkom tvrtkom u Hamburgu, naučio mnogo o tome kako funkcionira poslovanje i neovisno poduzetništvo. To ga je oblikovalo i kao političara.

Svoje političke vještine stekao je kao senator (ministar) unutarnjih poslova u gradu/saveznoj pokrajini Hamburg, kao savezni ministar rada u prvoj velikoj koaliciji pod kancelarkom Angelom Merkel i konačno kao dugogodišnji gradonačelnik Hamburga. “Ako od mene naručite vodstvo, onda ćete ga i dobiti”, tim je riječima stigao u lučki grad 2011. Godine 2018. vratio se u Berlin kao savezni ministar financija i vicekancelar u drugoj velikoj koaliciji (demokršćana i socijaldemokrata) pod kancelarkom Angelom Merkel.

„Scholzomat"

Godine od 2002. do 2004. kao glavni tajnik SPD-a uz tadašnjeg saveznog kancelara Gerharda Schrödera također su se pokazale kao formativne. Jedna novokovanica koja se oduvijek veže uz Olafa Scholza dolazi iz ovog vremena i zapravo puno govori o njemu samom. Hamburški tjednik "Die Zeit” pretvorio je tada “Scholz” i “Automat” u “Scholzomat” jer se glavni tajnik praktički izražavao samo tehnokratskim frazama. Kao stroj čiji je posao nepokolebljivo i bez emocija “prodavati” politiku.

U godinama koje su uslijedile, Scholz se nije uspio otresti imidža dosadnog birokrata lišenog humora. On sam sebe doživljava kao pragmatičara orijentiranog na činjenice i koji ne voli trčati pred rudo. Olaf Scholz, nije čovjek od velikih riječi, nego netko tko govori samo onoliko koliko je prijeko potrebno. Netko tko pokušava raditi što moguće tiše i učinkovitije.

SPD ga nije želio za čelnika stranke

Olaf Scholz je tek kasno naučio da je politika i prodavanje političke poruke ali same osobe. Kad su kandidati SPD-a za stranačko vodstvo bili na turneji po Njemačkoj u jesen 2019., tadašnji ministar financija odjednom je bio jedva prepoznatljiv.

Djelovao je emotivnije, pristupačnije i nadasve susretljivije, ali, kao i obično, siguran u sebe, nije skrivao da smatra da ima najveće šanse za mjesto predsjednika SPD-a. Ali iznenađujuće je izgubio. Između ostalog i zato što je stranka htjela ponovno imati vodstvo okrenuto više ulijevo.

Od gubitnika do kandidata za kancelara

Ovo je još jednom pokazalo za što je Scholz sposoban: poraz ostaviti iza sebe i krenuti dalje. Usredotočio se na rad vlade kao ministar financija i pustio je nove ljude da preuzmu vodstvo SPD-a; ostao je lojalan i suzdržao se od bilo kakvih napada na politički neiskusni čelni dvojac Saskia Esken i Norbert Walter-Borjans nadajući se da će ga možda još trebati.

I zaista ga je tadašnji dvojac na čelu SPD-a proglasio stranačkim kandidatom za kancelara, znajući da oni sami ne dolaze u obzir. Scholz je naprotiv bio kandidat s političkim iskustvom. Tijekom pandemije korona virusa također je osvojio bodove kao ministar financija brzom akcijom i davanjem zajmova i financijske pomoći.

Šutljivi kancelar

Kao kancelar držao se toga da govori samo onoliko koliko je bilo apsolutno neophodno - i nije prepoznao da je u ovom poslu potrebno mnogo više komunikacije. Šef vlade koji šuti i u najvećim krizama, koji rijetko nalazi prave riječi, nije dobro prihvaćen od građana. No koliko god javnost, ali i vlastita stranka, od njega tražili da promijeni stil, da više priča, da postane pristupačniji i ponekad emotivniji, Scholz uglavnom ostaje onakav kakav je uvijek bio: jednostavno pušta kritike da se odbijaju od njega .

Njegov nizak rejting natjerao je neke u SPD-u da razmišljaju o tome bi li stranci bilo bolje da ide na savezne izbore 2025. s ministrom obraneBorisom Pistoriusom na čelu koji mjesecima u ispitivanjima javnog mnijenja slovi kao najpopularniji političar u Njemačkoj. No, nakon nekoliko dana neizvjesnosti, Pistorius je podržao Scholza sredinom studenog. „SPD-u bi bilo pametno da se drži Scholza", rekao je.

Za aktualnog prvaka situacija je sportski izazov: Kada Kinez Ding Liren sljedeća tri tjedna u Singapuru bude pokušavao zadržati krunu u svijetu šaha, neće biti u ulozi favorita, kao što su to često bili njegovi prethodnici. Ding je u ulozi autsajdera.

"Bio sam pomalo uplašen i sklon pretjeranom razmišljanju", priznao je Ding kineskoj novinskoj agenciji Sinhua, otvoreno govoreći o svojoj krizi. Nakon što je početkom 2023. u napetom i iscrpljujućem meču osvojio titulu svjetskog prvaka, Ding nije postigao značajnije uspjehe.

"Još uvijek vjerujem da mogu preokrenuti ovaj trend, možda čak i na samom prvenstvu", izjavio je Ding, rođen 24. listopada 1992. Oslanja se na podršku psihologa. Ipak, pogled na svjetsku rang-listu nije ohrabrujući: trenutni svjetski prvak zauzima tek 23. mjesto.

Gukesh: samouvjereni matematičar

Njegov protivnik iz Indije, Dommaraju Gukesh, sasvim je drugačiji tip. Iako ima samo 18 godina (29. svibnja 2006.), ove je godine osvojio gotovo sve što se moglo osvojiti: prvo mjesto na turniru kandidata za Svjetsko prvenstvo ovog proljeća, a zatim pobjedu s indijskim nacionalnim timom na Šahovskoj olimpijadi. Trenutno zauzima peto mjesto na svjetskoj rang-listi.

Gukesh djeluje nezaustavljivo. Ukoliko bi ovaj samouvjereni matematičar, nakon trotjednog dvoboja i 14 partija, sredinom prosinca izašao kao pobjednik u Singapuru, postao bi najmlađi svjetski prvak u šahu svih vremena. Ipak, pred njim je još dug put.

"Ding je već iskusio ovakve situacije, dok Gukesh nije. To bi za njega moglo predstavljati problem", smatra Jan Gustafsson, trener njemačkih šahista, koji kao bivši sekundant bivšeg svjetskog prvaka Magnusa Carlsena dobro poznaje pritisak tijekom svjetskih prvenstava. Gustafsson ističe da Ding, unatoč svim teškoćama, posjeduje izuzetnu mentalnu snagu u stresnim situacijama. "Ovo bi moglo biti vrlo zanimljivo prvenstvo", zaključuje on u razgovoru za DW.

Šahovska euforija u Indiji

U Indiji je borba za titulu već tjednima u središtu pažnje ljubitelja sporta. Nedavni uspjesi Gukesha i njegovih mladih kolega Rameshbabua Pragnanandhaa i Arjuna Erigaisija izazvali su veliki šahovski bum. Indijski velemajstori sada su gotovo jednako popularni kao i zvijezde kriketa – sporta broj jedan u Indiji.

Šahovski fanovi nadaju se da će Gukesh krenuti stopama Viswanathana ("Vishy") Ananda, prvog indijskog svjetskog prvaka koji je 2007. postavio temelje za razvoj šaha u Indiji.

Šah u Kini i dalje marginalan sport

Iako ovog puta mediji izvještavaju više nego prije dvije godine, u susjednoj Kini na dvoboj u Singapuru gledaju znatno trezvenije. "Pobjeda Dinga Lirena na Svjetskom prvenstvu u šahu za muškarce dodatno je pojačala interes javnosti za šahovske turnire", izjavila je za DW šahovska dužnosnica Xie Jun.

Ova velemajstorica bila je prva šahovska prvakinja Kine do 2001., a ta titula je od tada gotovo uvijek u kineskim rukama.

Šah u Kini ima i državnu dimenziju. Tijekom posljednjih 30 godina razvijen je sveobuhvatan sustav podrške šahistima – naročito šahisticama. Primjerice, postoji model obuke "Muškarci pomažu ženama", u kojem najbolji muški igrači podržavaju svoje ženske kolegice u timu.

Međutim, unatoč svim uspjesima i činjenici da su se kineski šahisti probili u svjetski vrh, šah u Kini i dalje ostaje sport na margini. Jedan od razloga je što šah nije jedini popularni misaoni sport u Kini. "Xiangqi (kineski šah) i Go imaju znatno širu bazu među stanovništvom", objašnjava Xie Jun, koja je ujedno i potpredsjednica Svjetske šahovske federacije (FIDE).

Bez obzira na ishod borbe za svjetsku titulu u Singapuru, za nju je već sada jasno: "Centar šahovskog sporta sve se više pomiče prema Aziji."

Google prvi put sponzor šahovskog turnira

No, ne samo Kina, već i Indija svjedoči procvatu ovog tradicionalnog misaonog sporta, koji potječe upravo iz Indije. Sve više ljudi igra šah - i to vrlo dobro - i u Uzbekistanu, Iranu i Kazahstanu.

Ovaj razvoj privlači i sponzore. U prošlosti su svjetska prvenstva u šahu uglavnom financirale kompanije blisko povezane s Rusijom. To bi se sada moglo promijeniti. Ove godine, internetski gigant Google prvi je put jedan od sponzora finala Svjetskog prvenstva, čiji je nagradni fond 2,5 milijuna američkih dolara.

Natjecanje počinje 25. studenog i traje do 12. prosinca, ili nešto duže - ako bude neriješeno.

Godine 1984. afričku državu Etiopiju pogodila je razorna suša koja je uništila većinu usjeva. Gotovo osam milijuna ljudi bilo je pogođeno glađu; mrtve se u jednom trenutku prestalo brojati, procjene variraju između 500.000 i jednog milijuna. Slike izgladnjelih ljudi, posebno djece, obišle ​​su svijet i potaknule neviđeni val donacija. Tomu je pomogla i jedna BBC-jeva reportaža iz same Etiopije.

Među TV gledateljima je bio i britanski glazbenik Bob Geldofkoji je odmah odlučio krenuti u akciju. Zajedno sa svojim kolegom glazbenikom Midgeom Ureom (pjevačem sinth-pop banda Ultravox), okupio je all-star bend kako bi proizveli dobrotvornu pjesmu za žrtve gladi. Snimanje vokala počelo je 25. studenog 1984. - nekoliko dana kasnije singl "Do They Know It's Christmas" bio je u prodavaonicama ploča. Popraćen glazbenim spotom sa svim sudionicima.

Ovakva kolekcija zvijezda rijetko se do tada viđala: Sting, Paul Young, Boy George, George Michael, Phil Collins, Annie Lennox, Duran Duran, Spandau Ballet, U2, Bananarama i mnogi drugi. Singl je nadmašio očekivanja producenata i za Božić postao broj jedan u brojnim zemljama - uključujući Njemačku.

I američke zvijezde za Afriku

Pjesma iz Velike Britanije zasjela je i na 13. mjesto američke Billboardove ljestvice. I ovdje je hit britanskih zvijezda privukao pozornost. Glumac, pjevač i mirovni aktivist Harry Belafonte počeo je razmišljati o tome kako bijelci žele spasiti crnce, ali je zaključio kako i Afroamerikanci moraju spasiti svoj narod od gladi.

I tako je Belafonte preuzeo ideju Boba Geldofa i okupio Lionela Richieja, Michaela Jacksona i Quincyja Jonesa kao producente u siječnju 1985. Pjesma “We Are The World” nastala je u samo nekoliko dana, a pjevaju ju najveće američke zvijezde tog vremena i to ne samo Afroamerikanci. Na snimanju je bio i Bob Geldof koji je sudionike izvijestio o stanju na licu mjesta, u Africi koju je u međuvremenu obišao. "Ne želim vas deprimirati ovim vijestima, ali možda u ovoj pjesmi možete izraziti ono što osjećate i zašto ste danas ovdje", rekao je Geldof američkim kolegama.

Rezultat je poznat. Bruce Springsteen, Stevie Wonder, Bob Dylan, Tina Turner, Cyndi Lauper, Al Jarreau, Diana Ross, Dionne Warwick, Willie Nelson i mnoge druge superzvijezde pobrinule su se za nevjerojatan uspjeh.

Geldofova ideja o okupljanju superzvijezda u studiju za dobar cilj je zaživjela. I tako je početkom 1985. godine njemačka glazbena scena u dobrotvornoj pjesmi "Nackt im Wind" zabrinuto gledala u Afriku.

Mnogi od njemačkih glazbenika koji su tada sudjelovali u projektu vratili su se u studio 2014. kako bi snimili njemačku verziju pjesme "Do They Know It's Christmas" i kako bi obilježili 30. godišnjicu originalne pjesme.

"Do They Know It's Christmas" reizdana je nekoliko puta u posljednja četiri desetljeća, sa zvijezdama britanske i irske glazbene scene.

Pogrešna slika o Africi

Unatoč svom oduševljenju dobrotvornim projektima, bilo je i kritika, recimo zbog stiha "Znaju li da je Božić?". Kritičari su ukazivali na to kako je apsurdno pretpostaviti da Etiopljani, koji su kulturološki među najstarijim kršćanima na svijetu, ne znaju da je Božić. Kritiziralo se da to pokazuje kolonijalistički zapadnjački stav. Sugerira se također, zamjerili su kritičari, da nekoć potlačeno, kolonizirano ili iskorištavano stanovništvo u drugim dijelovima svijeta, poput Afrike, nije u stanju izgraditi funkcionalno društvo ili gospodarstvo bez pomoći bijelaca.

Jedan od pokretača projekta Midge Ure je odbacio ove kritike i ukazao na ogromne donacije od više od osam milijuna britanskih funti (što odgovara više od 13 milijuna eura danas). U svojoj autobiografiji "If I Was…” piše da se nikada nije radilo o pjesmi, nego o njezinom učinku.

Kritike su se nastavile tijekom godina, bilo da se radilo o verziji iz 2004. s Paulom McCartneyjem, Robbiejem Williamsom i Didom, ili s verzijom iz 2014. godine. Geldof je ponovno okupio glazbenike kako bi prikupili sredstva za žrtve virusa ebole. Stihovi pjesme "Do They Know It's Christmas" bili su prerađeni u skladu s novom namjenom.

"Kompleks bijelog spasitelja”

Na sudjelovanje u projektu 2014. je pozvan i britansko-ganski glazbenik Fuse ODG kojem se isprva svidjela ideja. Ipak, imao je loš predosjećaj u vezi s tekstovima i videima prijašnjih dobrotvornih pjesama. “Bojao sam se da će to pridonijeti trajnom negativnom prikazivanju afričkog kontinenta na Zapadu”, napisao je u britanskom Guardianu 2014. godine.

Fuse je objasnio da, dok su akcije poput "Band Aida" izazvale suosjećanje i dovele do donacija, istodobno su, što je još važnije, ojačale štetne stereotipe o Africi, gušeći gospodarski rast, ulaganja i turizam na kontinentu.

I sada, deset godina kasnije, Fuse je još uvijek ljut zbog onoga što se često naziva "kompleksom bijelog spasitelja". Neposredno prije izlaska posebnog izdanja Band Aid 40 iskalio je bijes na Instagramu i između ostalog poručio: “Kao Afrikanci, ne želimo da drugi pričaju našu priču.”

I Ed Sheeran distancira

S Edom Sheeranom Fuse sada ima jednog bijelog istomišljenika. Slaže se s argumentima i ubuduće ne želi više svoje ime stavljati na raspolaganje kada je riječ o stereotipnim prikazima Afrike i njezinih stanovnika. Sheeran je 2014., uz One Direction, Angélique Kidjo, Chrisa Martina (Coldplay), Bona, Sinéad O'Connor i druge zvijezde sudjelovao u toj verziji dobrotvornog hita.

Ali on se više ne želi pojavljivati ​​u novoj verziji. No to nije tako jednostavno: "Do They Know It's Christmas" 2024. pod projektnim nazivom Band Aid 40 već je gotov, miksana pjesma sastavljena od svih verzija iz posljednja četiri desetljeća. Da su ga pitali, poručio je Sheeran na Instagramu, on bi "s poštovanjem odbio".

U međuvremenu Bob Geldof ne štedi energiju braneći pjesmu i ideju koja stoji iza nje. "Ova mala pop pjesma održala je stotine tisuća, ako ne i milijune, ljudi na životu", rekao je za TV stanicu 1News.

Ipak, radio stanice poput švicarskog SRF-a trenutačno pomno razmišljaju hoće li ovu pjesmu uvrstiti u ovogodišnji božićni program.

Petruška Sustrova bila je poznata češka novinarka, prevoditeljica i stručnjakinja za istočnu Europu. Čak i onda kada je već davno prešla dob za odlazak u mirovinu, nije mogla prekinuti s radom. „Morat ću raditi do kraja života jer jednostavno ne mogu spojiti kraj s krajem s mirovinom", rekla je rezignirano.

Sustrova je pripadala skupini disidenata i aktivnih protivnika režima tijekom razdoblja "normalizacije" koje je počelo nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke u kolovozu 1968. i trajalo do pada komunizma 17. studenog 1989. Bila je jedna od prvih potpisnica, a kasnije i glasnogovornica Povelje 77 koju je vodio Vaclav Havel.

Povelja 77 je dokument koji su napisali poznati protivnici režima, a odnosio se na Završni akt Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS). Objavljen je diljem Europe 1. siječnja 1977. i pokrenuo je kampanju represije protiv njegovih potpisnika.

Sustrova je također bila u zatvoru nekoliko godina zbog svojih aktivnosti kao članica skupine. U osamdesetima, kada je bila jedna od najistaknutijih čeških disidenata, sedam godina uopće nije smjela raditi. Ostatak osamdesetih mogla je raditi samo lošije i vrlo slabo plaćene poslove. Stotine disidenata doživjelo je istu sudbinu kao Sustrova. Rezultat: zbog slabo plaćenih poslova sada imaju vrlo malu mirovinu.

Niske mirovine disidentima, visoke komunistima

Do sada je češka uprava za socijalno osiguranje automatski pretvarala godine rada i plaće bivših disidenata u mirovine. Međutim, s obzirom na to da su protivnici režima imali ili nikakve ili vrlo male redovite prihode tijekom komunističke ere, njihove mirovine su bile male. Mnogi od njih živjeli su u siromaštvu ili su morali nastaviti raditi nakon uobičajene starosne granice za umirovljenje.

Za razliku od njih, zagovornici i pristaše komunističkog režima mogli su uživati ​​u visokim mirovinama. Mirovine lojalnih djelatnika, časnika i pripadnika Državne sigurnosti te drugih osoba koje su pripadale najvišim vrhovima bivšeg režima, posljednjih su desetljeća bile više nego primjerene. O ogromnom privatnom bogatstvu bivših vlastodržaca koje su zgrnuli tijekom četrdeset godina komunističke vlasti da se i ne govori. Među njima su bile i vile vrijedne milijune eura, koje su smjeli zadržati i nakon 1989. godine.

Ta je nepravda bila rezultat namjerno blagog postupanja demokratskih vlada prema dužnosnicima bivšeg režima nakon pada komunizma. Bio je to dio strategije antikomunističke “Baršunaste revolucije” iz 1989. koja je završila dogovorom o mirnom prijenosu vlasti i brzom prijelazu u demokraciju. Osim toga, mnogi mlađi, visokopozicionirani komunisti profitirali su od privatizacije nakon 1989. te su postali uspješni i bogati poduzetnici. Među njima je i bivši češki premijer, oligarh Andrej Babiš.

Pravda nakon 35 godina

Na ovu stalnu nepravdu pozornost su skrenula dva disidenta, Jiri Gruntorad i John Bok, obojica potpisnici Povelje 77, 2023. godine. Štrajkali su glađu ispred sjedišta češke vlade u Pragu i tražili veće mirovine za sebe i druge građana slične sudbine. "Ti su ljudi često bili u zatvoru ili su protjerani iz zemlje. Činjenica da sada moraju moliti za novac je apsurdna", rekao je tada Gruntorad.

Tek nakon ove senzacionalne akcije stvari su se pokrenule. Vlada premijera Petra Fiale, pozivajući se na naslijeđe Baršunaste revolucije, počela se baviti tim pitanjem. Promijenila je društvene zakone koji su bili nepravedni prema disidentima. Za nekoliko stotina protivnika komunističkog režima značajno poboljšanje donijelo je povećanje mirovina na češku prosječnu mirovinu od oko 800 eura mjesečno.

Za Petrušku Sustrovu, međutim, bilo je prekasno. Umrla je prošle godine u 76. godini života.

Vlada je odlučila povećati mirovine

„Povećanje trenutno utječe na 430 bivših disidenata koji su imali niske mirovine zbog zatvora ili progonstva", rekao je češki ministar rada i socijalne zaštite Marian Jurečka prošli tjedan na 35. godišnjicu Baršunaste revolucije. U prosjeku su mirovine protivnika režima povećane za oko 4400 kruna (nešto manje od 200 eura) mjesečno. “To je simboličan zaključak nakon 35 godina koji se i danas može postaviti, to je simboličan obračun s prošlošću i nekim nepravdama koje su počinjene”, rekao je Jurečka.

No prošlogodišnja izmjena zakona o socijalnom osiguranju uključivala je i smanjenje vrlo visokih mirovina najviših dužnosnika bivšeg komunističkog režima. "Smanjene su mirovine za 177 osoba, a najveće smanjenje iznosilo je 7.775 CZK (279 eura)", priopćilo je češko Ministarstvo rada. Bivšim najvišim dužnosnicima u prosjeku su mirovine smanjene za gotovo 1500 čeških kruna (60 eura). No, većina će i nakon rezova primati starosnu mirovinu u prosjeku od gotovo 1000 eura, i dalje mnogo više od disidenata i političkih prognanika.

Opravdani zahtjevi

U odlučivanju tko kao protivnik komunističkog režima ima pravo na višu mirovinu, a kome se mirovina mora smanjiti, važnu ulogu ima Institut za proučavanje totalitarnih režima (USTR). Njegovi glavni zadaci uključuju upravljanje i pristup arhivima komunističke državne sigurnosti kao i objavljivanje znanstvenih publikacija o totalitarnom razdoblju. Obuhvaća razdoblje od Münchenskog sporazuma u rujnu 1938. preko nacističke okupacije do 17. studenog 1989. i uspostave demokratske vlade u tjednima nakon toga. Izbor disidenta i dramatičara Vaclava Havela za češkog predsjednika 29. prosinca 1989. smatra se važnom prekretnicom.

"Represije komunističkog režima jako su utjecale na mirovine čeških disidenata jer im nije bilo dopušteno obavljati svoje profesije. A vrijeme u kojem su služili zatvorsku kaznu nije im se uračunavalo u mirovinu", objašnjava zamjenik ravnatelja USTR-a, Kamil Nedvedicky, DW.

Slično su razumljivi i razlozi zbog kojih je došlo do rezova kod najviših komunističkih dužnosnika. „Njihove mirovine su bile su znatno iznad prosjeka jer su bili nagrađeni za sudjelovanje u ugnjetavanju i primanja su im bila veća od onih normalnih primatelja", navodi Nedvedicky.

Konečna: "Sankcije protiv komunista nepravedne”

Kritika na račun novog mirovinskog zakona došla je iz izvanparlamentarne Komunističke partije (KSČM) pod vodstvom europarlamentarke Kateřine Konečne. “Mislim da je ovo čista demonstracija sile nakon 35 godina i još jedan dio nepravednog pristupa aktualne vlade prema umirovljenicima”, rekla je za DW.

Četrdesettrogodišnja političarka smatra se češkim pandanom njemačkoj političarki Sahri Wagenknecht, koja je prije bila članica stranke Ljevica, ali je u međuvremenu osnovala vlastitu stranku. Konečna se također postupno oprašta od postkomunističke etikete. U prosincu 2023. osnovala je savez Stačilo! (Dosta je!), sastavljen od KSČM-a i drugih grupacija s kojom je izašla na europske izbore u lipnju 2024. godine. Odmah je osvojila gotovo deset posto čeških glasova i time dva zastupnička mjesta u Europskom parlamentu. Prema većini promatrača, ovaj savez će također izići na parlamentarne izbore u Češkoj sljedeće godine.

Obrazovanje u SAD-u je u nadležnosti saveznih država - većinom one donose odluke, a ne vlada u Washingtonu. No, izborna pobjeda Donalda Trumpa, koji će 20. siječnja 2025. položiti zakletvu kao predsjednik SAD-a, izaziva buru među roditeljima, nastavnicima i stručnjacima za obrazovanje.

Tijekom predizborne kampanje, Trump je obećao ukidanje nacionalnog odnosno saveznog Ministarstva obrazovanja i, između ostalog, zaprijetio da će obustaviti financijsku pomoć školama koje obrađuju teme poput rasizma na satovima ili priznaju rodni identitet svojih učenika i učenica.

"Glavna zamjerka koju su republikanci tijekom kampanje iznosili na račun obrazovanja bila je da škole indoktriniraju njihovu djecu neprimjerenim materijalima o temama kao što su rasizam, seksualnost i rodni identitet," kaže David Steiner, direktor Instituta za obrazovanje na uglednom Sveučilištu Johns Hopkins, u razgovoru za DW. "Ironično je, međutim, da savezna politika ne može ništa promijeniti po tom pitanju jer su kurikulumi odgovornost saveznih država!"

Unatoč tim ograničenjima, Trumpova administracija ima prostora za značajne promjene u obrazovnom sustavu SAD-a.

Može li Trump zaista ukinuti Ministarstvo obrazovanja?

Ne tek tako. Bez obzira na predizborna obećanja, čak ni predsjednik SAD-a ne može jednostavno ukinuti jedno savezno ministarstvo. Trumpu bi za to trebala podrška Kongresa. U Senatu bi bila potrebna čak i tzv. "super većina", odnosno glasovi najmanje 60 senatora. Republikanci trenutno imaju većinu od 53 mjesta u Senatu, što znači da bi im trebali i glasovi demokrata - a vrlo je malo vjerojatno da bi ih mogli dobiti.

Čak ni svi republikanci vjerojatno ne bi glasali za ukidanje, jer je jedna od važnih uloga Ministarstva obrazovanja pružanje financijske pomoći školama koje podržavaju djecu iz siromašnih obitelji. Takve djece posebno ima mnogo u američkim državama, gdje su na vlasti republikanci.

Sredstva Ministarstva obrazovanja također se koriste za obuku nastavnog osoblja i za podršku obrazovanju djece s invaliditetom. Steiner smatra da je malo vjerojatno da bi buduća američka administracija imala hrabrosti dovesti u pitanje te isplate. "Invalidnost se javlja kod djece iz svih društvenih slojeva," kaže ovaj stručnjak za obrazovanje. "Roditelji takve djece su izuzetno moćna interesna grupa."

Brandi Urie, koja je majka djeteta s invaliditetom i nastavnica u osnovnoj školi u saveznoj državi Idaho, kaže da bi ukidanje saveznog Ministarstva obrazovanja bila velika greška. "Ako bi se ministarstvo ukinulo, nestala bi i nacionalna zaštita, koja osigurava da učenici s invaliditetom imaju isti pristup obrazovanju kao i sva druga djeca u školskom uzrastu," izjavila je Urie za DW.

Djeca iz manjinskih grupa bit će "ostavljena na cjedilu"

Izgleda da će Ministarstvo obrazovanja ipak opstati. Trumpova administracija vjerojatno će donijeti druge promjene u obrazovnom sektoru. Jedan od trenutnih zadataka Ministarstva obrazovanja je borba protiv diskriminacije učenika i studenata na temelju njihova podrijetla, religije, seksualnosti ili rodnog identiteta u školama ili sveučilištima.

"Trump i konzervativna većina u Kongresu mogli bi izmijeniti statut, koji definira što se smatra diskriminacijom, na primjer u sportu," kaže Steiner.

Popularna tema konzervativnih političara je isključivanje transrodnih učenica iz ženskih sportskih timova, uz obrazloženje da "muškarci ne bi trebali igrati u ženskim timovima." Trumpova administracija bi to mogla legalizirati. Ako bi obitelj jedne učenice podigla tužbu, slučaj bi mogao završiti pred Vrhovnim sudom, koji je većinom sastavljen od konzervativnih sudaca, a koji bi vjerojatno podržali Trumpovu logiku, objašnjava Steiner.

Drugi primjer, koji konzervativna Trumpova administracija možda ne bi smatrala diskriminacijom, jest postavljanje 10 Božjih zapovijedi u učionice i obvezno pohađanje kršćanskog vjeronauka kao dijela "kurikuluma koji uključuje kršćanske vrijednosti“, dodaje Steiner.

U Teksasu je u utorak preliminarno usvojen prijedlog zakona prema kojem će škole, koje u predmetima poput engleskog jezika koriste reference na biblijske odlomke, dobiti dodatna sredstva.

"Definitivno sam zabrinuta zbog toga što smo izabrali osobu za najvišu funkciju u zemlji koja namjerava utjecati na školske kurikulume," kaže u razgovoru za DW Karen Svoboda, jedna od osnivačica i direktorica "Obrane demokracije" – progresivne roditeljske inicijative u SAD-u. "Svako dijete koje nije bijelo, kršćansko i heteroseksualno bit će ostavljeno na cjedilu."

Još prije dvadesetak godina se činilo da se središtima gradova crno piše jer sve više ljudi odlazi u trgovačke centre u predgrađima. Parkiranje je besplatno, ponuda podjednako dobra i sve se može obaviti na jednom mjestu. Takvi šoping centri su nicali posvuda diljem Njemačke.

Ali u posljednje vrijeme je u mnogim tim trgovačkim centrima raspoloženje sve lošije. Najprije korona, onda i poskupljenja – da sad ne spominjemo internetsku trgovinu. Smrt jednog trgovačkog centra često dolazi veoma brzo – i u pravilu je proces nepovratan: najprije se trgovine poznatijih i kvalitetnih brendova zabrinu zbog sve manje posjetitelja pa onda zatvore tu filijalu – ili od vlasnika trgovačkog centra zatraže uvjete koje on jednostavno ne može prihvatiti. Nakon toga će šoping centar možda još naći neki lanac bitno jeftinije i još bitnije manje kvalitetne robe, ali u pravilu i oni trebaju kupce – kojih tako ima sve manje. A onda i trgovački centar brzo počinje biti „krezub“: još samo rijetke trgovine rade između mnoštva zauvijek zatvorenih vrata. Tko će onda još uopće tamo dolaziti?

Dva ključna faktora za uspjeh

Taj proces o kojem svjedoči i Christian Schulze iz Frankfurter School of Finance and Management ne pogađa sve trgovačke centre u Njemačkoj. Na primjer Main Taunus Zentrum u Sulzbachu kod Frankfurta posluje odlično i od 170 poslovnih prostora svi su u najmu. Dobro ide i u Ruhr-Parku u Bochumu, Luminadenu u Leverkusenu, Stern Centeru u Sindelfingenu... Stručnjaci savjetničke tvrtke Jones Lang LaSalle upozoravaju kako su tim uspješnim trgovačkim centrima zajedničke dvije stvari: još uvijek imaju trgovine glasovitih i traženih brendova i nalaze se „na dobroj poziciji“, dakle u blizini platežno sposobnog stanovništva.

No kod čitavog niza drugih trgovačkih centara u Njemačkoj je stanje već kritično. Direktorica trgovačkog centra Loop 5 u Weiterstadtu kod Darmstadta Nicole Kurtovic nam nevoljko priznaje kako je proces odumiranja zapravo počeo i kod njih – ne želi nam reći koliko je njihovih trgovina prazno, ali su isto tako brzo odlučili i korjenito promijeniti koncept tog trgovačkog centra. I on se proteže na više etaža, ali umjesto da je sve ograđeno kako se slučajno ne bi dogodila nekakva nesreća, tamo je postavljen veliki izbor mogućnosti za pentranje i skakanje.

Skupo je, ali taj smješak...

I mala Lotta se upravo vratila iz Zipline: to je tobogan na konopcima kojim se praktično s krova centra mališani mogu spustiti do prizemlja. Desetogodišnja djevojčica je oduševljena, njena baka nešto manje: za nešto od tih zabavnih atrakcija treba i platiti, ovisno o dobu dana i to ide od 2 do 6 eura po turi. „Tu odrasli moraju doći s debelim novčanikom ako dođu s više djece“, misli baka. Djed samo šuti i smješka se: veselje male Lotte i njega mora veseliti, jer inače se u kupovini "na smrt" dosađuje i samo gunđa.

Direktorica planira otvoriti i centar za stolni tenis i još mnogo toga. A iako nam ne želi reći kolika je popunjenost od 140 trgovina u tom centru, kaže nam da taj koncept funkcionira odlično: u prvim danima studenog je bilo 20% posjetitelja više nego u istom razdoblju prošle godine.

Koncept zabavnog i trgovačkog centra nije nepoznanica – tim putem je krenulo i više centara u SAD-u, ali u Njemačkoj je to još uvijek rijetkost. I trgovački centar u Troisdorfu između Kölna i Bonna je svoju ponudu nadopunio zabavom za mališane i to također dobro prolazi.

A da se nešto pojede?

Još jedna alternativa je ono o čemu razmišljaju u Main Taunus Zentrumu u Sulzbachu: njima još uvijek ide dobro – ponajprije jer je tamo i središnja trgovina koncerna Apple. Ali direktor centra Daniel Quaas razmišlja o sljedećem koraku. Ove godine MTZ obilježava već 60. godinu postojanja, a planiraju ponudu popuniti s Food Garden: u osam prostora će otvoriti različite restorane s različitom ponudom jela. Direktor kaže kako je svih 8 prostora već zakupljeno, no takva ponuda ovisi i o lokaciji trgovačkog centra. On je doduše na obilaznici Frankfurta na Majni, ali još uvijek nije „usred ničega“ kako su smješteni neki drugi šoping centri. Utoliko može i građanima tog grada biti atraktivno tamo nešto pojesti – i popiti, ako nakon toga ne sjedaju za volan.

Kako imigracija postaje glavno političko pitanje u Europi, osobito s jačanjem krajnje desnice, pritisak na vlade da smanje migraciju sve je veći.

Ipak, nekoliko zemalja, čak i onih s javno izraženim antiimigrantskim stavom, privlače strane radnike kako bi popunile veliku prazninu radne snage i održe privredu na kontinentu čije stanovništvo stari.

Europska unija identificirala je 42 zanimanja u kojima postoji nedostatak radne snage i založila se za akcijski plan za privlačenje stranih radnika. Gotovo dvije trećine malih i srednjih poduzeća u Uniji reklo je da ne mogu pronaći talente koji im trebaju.

S jedne strane mnogi europski čelnici, osobito krajnje desničarski, zagovaraju dogovore s trećim zemljama kako bi se ograničio ulazak imigranata ili bi ih se prognalo negdje drugdje. No, s druge strane, s mnogo manje pompe, pojavili su se znakovi promjene politike kojom se priznaje potreba za imigrantima.

Italija će regrutirati indijske medicinske sestre

Talijanska krajnje desna vlada, na čelu s premijerkom Giorgiom Meloni, odlučila je zaposliti stotine tisuća stranih radnika koji su očajnički potrebni zemlji kako bi pokrili sve veći nedostatak radnika. "Za trogodišnje razdoblje od 2023. do 2025. Vlada očekuje ukupno 452.000 ulazaka", saopćila je talijanska vlada prošle godine, priznajući i da je to mnogo manje od "utvrđene potrebe od 833.000" radnika za to razdoblje.

Prema navodima IDOS-a - studijskog i istraživačkog centra, Italija treba 280.000 stranih radnika godišnje do 2050. kako bi zadovoljila manjak radne snage u raznim sektorima kao što su poljoprivreda, turizam i zdravstvo. To je oko polovice broja zahtjeva za azil podnesenih prošle godine. Zemlja se suočava s nedostatkom radne snage u 37 zanimanja, a najviše se traže medicinske sestre i drugi zdravstveni radnici.

Vlada je nedavno objavila da će zaposliti 10.000 medicinskih sestara iz Indije kako bi pomogla nadoknaditi manjak koji je tri puta veći. Talijanski ministar zdravstva Orazio Schillaci rekao je u oktobru da Indija ima višak medicinskih sestara. "U Indiji ima 3,3 milijuna medicinskih sestara", rekao je i dodao: "Želimo dovesti njih oko 10.000."

Također je rekao da su profesionalno sposobni i da će ih regrutirati izravno talijanske regije i rasporediti gdje god je potrebno nakon što se utvrdi njihova sposobnost da govore talijanski jezik.

Maurizio Ambrosini, profesor sociologije i stručnjak za migracije na Sveučilištu u Milanu, rekao je za DW da su Melonijevu vladu na promjenu politike natjerali poslodavci kojima očajnički trebaju radnici. "Talijanski su poslodavci godinama bili vrlo šutljivi u raspravi o migracijama. Pretpostavljam da nisu željeli bitku s desničarskim strankama", rekao je on. "Ali sada više nisu", kaže on za DW.

Mnogi, čak i u njezinoj vlastitoj koaliciji, tu politiku vide kao snažan zaokret u odnosu na stavove koje je Meloni ranije zastupala kada je govorila o proimigracijskim politikama kao o dijelu ljevičarske zavjere da se "Talijani zamijene imigrantima".

Nizozemska želi zadržati 'migrante s kvalifikacijom'

Industrija je možda također utjecala na način razmišljanja u novoj nizozemskoj vladi koju vodi Slobodarska stranka krajnjeg desničara Geerta Wildersa.

ASML, najveća tvrtka u zemlji koja proizvodi poluvodičku opremu, saopćila je da njezin uspjeh ovisi o talentiranim ljudima, odakle god dolazili. Tvrtka je predložila da migracija ne bude ograničena. Gotovo 40% zaposlenika tvrtke su strani radnici.

"Izgradili smo našu tvrtku s više od 100 nacionalnosti", rekao je Christophe Fouquet, glavni izvršni direktor ASML Holding NV, na Bloomberg Tech Summitu u Londonu prošlog mjeseca. "Dovođenje talenata sa svih strana bio je apsolutni uvjet za uspjeh i to se mora nastaviti", poručio je on.

Nizozemska je tražila izuzeće ili "opt-out" iz sustava azila EU-a, koji azil tretira kao "temeljno pravo i međunarodnu obvezu za zemlje." Medijska izvješća sugeriraju da je jaka retorika protiv useljenika koju krajnja desnica nastavlja dovela do toga da se kvalificirani radnici osjećaju manje dobrodošlim u zemlju.

Ali čak i krajnje desne političke grupe moraju se uhvatiti u koštac s realnošću koliko su tvrtkama potrebni strani radnici da bi ostale konkurentne. Nizozemska je tek neznatno smanjila porezne poticaje za strane radnike - s 30% na 27%. Ova porezna olakšica jedna je od najatraktivnijih opcija za doseljavanje talentirane mladeži u zemlju.

"Ovo je relativno mala promjena u ukupnom neto prihodu visokokvalificiranih stranih radnika", rekla je Lisa Timm, istraživačica migracija na Sveučilištu u Amsterdamu. "Mislim da će to imati zanemariv učinak na dolaske migranata", kaže ona.

Njemačka 'kartica mogućnosti'

Njemačka je na putu da ove godine izda 200.000 viza za kvalificirane radnike, što je povećanje od 10% u odnosu na prošlu godinu. To je zbog "Opportunity Card", boravišnih dozvola koje radnicima iz zemalja izvan EU-a omogućuju dolazak u Njemačku i traženje posla, koja je uvedena u junu.

Tijekom nedavnog posjeta Indiji, njemački kancelar Olaf Scholz rekao je da je Njemačka "otvorena za kvalificirane radnike" i pristao ublažiti birokratske prepreke i povećati broj viza za Indijce s 20.000 na 90.000 godišnje.

Njemačka treba oko 400.000 novih kvalificiranih zaposlenika godišnje kako bi pokrila manjak radnika, posebno u područjima inžinjerstva, informatike i zdravstva, a potencijalnu radnu snagu vidi u obučenim Indijcima.

S druge strane, uspon krajnje desničarske, antiimigrantske Alternative za Njemačku (AfD) na regionalnim izborima i napad nožem u gradu Solingenu na zapadu Njemačke prisilili su njemačkog kancelara Olafa Scholza da potpiše odluku o uvođenju kontrola na na nacionalnim granicama "kako bi obuzdao migraciju."

Govoreći o tom pitanju ove godine, Scholz je rekao da se neregularna migracija u Njemačku mora "smanjiti", ali je također naglasio potrebu zemlje za kvalificiranim strancima.

Jedno u javnosti, drugo u realnosti

Gotovo sve europske zemlje suočavaju se s istim problemom - nedostatkom radne snage, dok je njihovo stanovništvo sve starije. Unatoč prilivu imigranata, ne žele izgledati kao da dopuštaju dolazak migranata bez viza.

Ambrosini, profesor na Sveučilištu u Milanu, rekao je da europske zemlje imaju problema s pomirenjem dviju različitih imigracijskih politika, one za javnu potrošnju koja poziva na "sporazume o provedbi granica s tranzitnim zemljama poput Tunisa ili deportaciju u druge zemlje poput talijanskog sporazuma s Albanijom".

"S druge strane, sve je jasnije da im trebaju radnici, te dolaze s novim politikama kako bi privukli ne samo kvalificiranu radnu snagu, već i sezonsku", rekao je on. Ova druga politika je malo skrivena, ne tematizira se previše u javnosti i može biti vidljiva samo udrugama poslodavaca.''

Na kraju, riječ je o tome da vlade mogu reći da kontroliraju tko će doći i tko će ostati, kaže on. Ali to je mit, barem što se tiče radnih mjesta koja uključuju fizički posao, budući da poslodavci za yzapošljavanje novih radnika preporuke dobivaju vrlo često od onih koji su već u Europi i koje zapošljavaju. Stoga Ambrosini pita: "Pa kako će poslodavac onda znati tko mu dolazi, na primjer iz Perua?" On uzima koga ima na raspolaganju.

Svatko tko suoči kinesku prodajnu platformu Temu s optužbama Europske unije dobit će upravo ono što stotine tisuća kupaca dobiva svaki dan: puno malih paketa. U ovom slučaju, puno malih paketića teksta, gotovo cijelu dužinu ovog članka. U jednom od njih Temu je uvjeravao DW da će "u potpunosti surađivati ​​s regulatornim tijelima".

Temu je navikao reagirati na optužbe, jer one ne jenjavaju: početkom 2024. Europska udruga proizvođača igračaka otkrila je sigurnosne rizike u 95 posto dječjih igračaka koje prodaje Temu.

Od studenog je pritisak postao još veći: EU je pokrenuo postupak protiv ove platforme. Popis optužbi je dug: prije svega se radi o ilegalnom uvozu proizvoda koji ne zadovoljavaju standarde EU-a. Ali također i na lažne popuste, lažne recenzije, manjkave informacije o trgovcima kao i na dizajn proizvoda koji, pogotovo mlađe, navodi na gotovo ovisničko ponašanje prilikom kupovine.

Koji je poslovni model platforme Temu?

Temu je dostupan u SAD-u od rujna 2022. Ideja je bila omogućiti Amerikancima pristup kineskim proizvodima. Od tada tržište brzo raste diljem svijeta. Bilo da se radi o prašku za izbjeljivanje zubi, preši za češnjak ili škarama – platforma Temu nudi tisuće artikala po nenadmašno niskim cijenama. Paketi uglavnom dolaze izravno iz Kine. Procjene pokazuju da samo od Temua i, također kineske, modne platforme Shein u Njemačku dnevno stiže 400.000 paketa.

Platforma može ponuditi pristupačne cijene jer funkcionira isključivo kao posrednik. Svatko tko naruči od Temua u pravilu svoj paket dobiva izravno iz skladišta proizvođača ili trgovca u Kini. Temu upravlja financijskim dijelom transakcije i, u nekim slučajevima, i otpremom. U svakom slučaju, Temu djeluje samo kao posrednik i za to prima proviziju.

Temu se stoga može gotovo u potpunosti odreći skupih skladišta i time uštedjeti troškove. To doduše dovodi do dužih vremena isporuke. No u tome i leži poslovni uspjeh. "Temu postiže osjetno nižu cijenu zahvaljujući dugim rokovima isporuke", objašnjava stručnjak za online maloprodaju Alexander Graf: "Zapadne platforme e-trgovine očito su se predugo oslanjale na kraće rokove isporuke." Osim toga, kako kaže Graf, Temu u svojoj aplikaciji "navodi potrošače da češće kupuju". Uspjeh dokazuje da je poslovni model Temua ispravan: prema Appleu, to je 2023. bila najpreuzimanija iPhone aplikacija godine.

„A Temu se također ozbiljno natječe s vodećim imenom u online maloprodaji", kaže Graf, jedan od direktora Sprykera, softverske tvrtke za e-trgovinu: "Amazon sa svojom glavnom platformom ima problema s time kako konkurirati takmacu iz Kine." U SAD-u je tvrtka stoga pokrenula platformu za prodaju "Amazon Haul" kako bi se suprotstavila Temuu. I ova platforma funkcionira po principu široke ponude vrlo jeftinih artikala sa znatno dužim rokovima isporuke nego na matičnom Amazonu.

Tko stoji iza platforme Temu?

Iza ove aplikacije za trgovinu, kojom se toliko bave uredi za zaštitu potrošača, Amazon i Europska unija, stoji kineska matična tvrtka PDD Holdings, koja kotira na američkoj burzi. Najvažniji temeljni brend PDD-a uključuje platformu za e-trgovinu Pinduoduo, koja je u vlasništvu kineskog milijardera Colina Huanga. Konkretne brojke o Temuovoj prodaji i dobiti ne pojavljuju se u bilanci PDD Holdingsa i grupa ostaje škrta na riječima.

Temu također posluje u Njemačkoj od travnja 2023. Ali koliko ljudi ovdje radi za Temu nije otkriveno. "Kao dio PDD Holdingsa uvrštenog na NASDAQ-u, Temu ne otkriva nikakve zasebne financijske ili operativne podatke", priopćila je tvrtka na upit DW-a.

Temu ostaje staložen

Nakon internetske maloprodajne platforme Aliexpress, EU je sada otvorio i drugi slučaj protiv neke kineske platforme za e-trgovinu. EU to može učiniti jer je Temu klasificirao kao takozvanu "veliku platformu". Ovo uključuje sve platforme koje, prema vlastitim navodima, imaju više od 45 milijuna korisnika. One potpadaju pod tzv. Zakon o digitalnim uslugama (DSA) i na temelju ovog zakona sada se otvara postupak.

Temu sada ima vremena do početka prosinca za pojašnjavanje otvorenih pitanja. Ako se to ne dogodi, platforma će se suočiti s visokim kaznama. Temu je za DW priopćio: "U potpunosti ćemo surađivati ​​u ovoj istrazi." Vjeruje se da će istraga u konačnici "dugoročno koristiti potrošačima, trgovcima i platformi", rekao je glasnogovornik tvrtke Temu na upit DW-a.

Uspjeh i uz pomoć poreznih trikova?

No kritičari veliki problem vide kod jedne sasvim druge stvari. Roba jeftinija od 150 eura može se uvesti u EU bez carine. Porezni stručnjak Roger Gothmann pretpostavlja da se poslovni model tržišta također temelji na tom takozvanom bescarinskom ograničenju: "Većina narudžbi na Temuu ostaje ispod 150 eura." Zaključak: bez oslobađanja od carina za jeftiniju robu Temu ne bi mogao ponuditi tako niske cijene.

To bi također moglo usporiti Temuov rast, prema Gothmannu, poreznom stručnjaku i direktoru Taxdooa, sustava za obradu e-trgovine. On polazi od toga da Temu čak namjerno dijeli veće narudžbe na nekoliko manjih "kako bi ostao ispod bescarinske granice". Carinske provjere, kako nadalje kaže, bi sigurno potvrdile ovaj pristup.

Unatoč bescarinskom ograničenju, primjenjuje se tzv. uvozni porez na promet. Temu je registriran u Irskoj gdje bi morao platiti poreze na promet. Irska bi ih zatim teoretski trebala distribuirati državama EU-a.

Temu je na uspješnom putu

„No razmjena podataka je složena i rijetko se provodi u praksi", kritizira Roger Gothmann. On se stoga zalaže za učinkovitiju kontrolu prodajnih platformi poput Temua i primjenu postojećih zakona. Ciljano naoružavanje vlasti modernim alatima za analizu također bi moglo pomoći, kaže ovaj stručnjak.

Temu, s druge strane, proturječi takvim prikazima i ističe: "Rast ne ovisi o tarifnoj slobodi." On također opovrgava tvrdnju da narudžbe namjerno dijeli na manje kako bi se izbjegle carinske kontrole.

Carinska sloboda već je dugo trn u oku Europske komisije. Ona predlaže ukidanje bescarinske granice do 2028. i uspostavu središnje platforme za podatke EU-a kako bi se objedinili svi relevantni carinski podaci.

Pritisak na tržište raste na svim razinama. Međutim, stručnjak za e-trgovinu Alexander Graf ne vjeruje da se Temuov trijumfalni napredak može zaustaviti i navodi uspjeh matične tvrtke Pinduoduo. "Unutar pet godina pretekli su postojeće platforme u Aziji." U svakom slučaju, kaže Graf, moramo se prilagoditi Temuovom novom poslovnom modelu. Jer malo je vjerojatno da će se broj paketa iz Kine smanjiti.

Jedna od najvažnijih industrijskih grana Njemačke je strojogradnja. A u svim pogonima će trebati i zaustavni i kočioni sustavi, najbolje oni tvrtke WörneR kod Stuttgarta. Posao je tamo išao odlično, a njihovi hidraulički ili elektronički zaustavni elementi su traženi diljem svijeta.

Još jesenas se tamo radilo u tri smjene, ali onda su narudžbe presahnule. Sad se radi samo za davno dogovorene narudžbe. Najprije se prestalo raditi noću, a onda i za radnike u dvije smjene više nije bilo dovoljno posla.

Jer ova politička neizvjesnost je grozna. „Nitko više ne zna kako će se sve to razvijati“, kaže Markus Schweikert iz WörneRa. Za njega još ima posla punih 8 sati, ali već je dosta kolega koji su već morali ostati kod kuće: „Ne zna se ni koliko će to trajati niti kad će i vas pogoditi.“

Njegov direktor Detlev Haas mu ne zna reći ništa više jer je glavni problem politička neizvjesnost: „Svi se pitaju kakva će biti vlada koju ćemo dobiti i kakva će biti gospodarska politika. U takvim okolnostima nitko ne investira. A kad naše mušterije ne investiraju, onda i nama ne stižu nekakve velike narudžbe.“ Savezni parlamentarni izbori se održavaju tek u veljači, a onda će potrajati dok se ne formira vladajuća koalicija... Mnogi radije sad ne kupuju nove strojeve i pogone dok ne vide kakvo će biti raspoloženje u Berlinu.

I Tanja Gönner iz Udruge njemačke industrije (BDI) upozorava: „Ne možemo si priuštiti nekakvo dugo natezanje. Što brže budemo imali odluku i vladu koja će biti sposobna djelovati s uvjerljivom većinom u parlamentu, utoliko je bolje za industrijski prostor Njemačke.“

„Što nam sve sprema dragi Trump?"

Jer sposobna vlada u Berlinu neće biti potrebna samo za određivanje domaće gospodarske politike i prioriteta, nego i za ozbiljni razgovor s Washingtonom. Mnoge njemačke tvrtke imaju dobre poslove sa SAD-om, a Trump je već najavio kako će povećati carine za inozemnu robu.

Njemačka će među prvima biti pogođena time jer njezine tvrtke puno posluju s SAD-om: ta je trgovinska razmjena u 2023. dostigla rekordni suficit od 63,3 milijarde eura u korist Njemačke.

Najveći dio tog suficita čine proizvodi razmjerno malenih, ali važnih proizvođača dijelova kao što je Sensopart iz Gottenheima kod Freiburga. Njegovi senzori se ugrađuju u automobile proizvođača diljem svijeta, objašnjava direktor Marius Westermann: „Mi živimo od 'velikih', od BMW-a, Mercedesa i Volkswagena diljem svijeta. A tu se onda morate zabrinuti kad pratite vijesti. Onda su tu i rezultati izbora u Americi gdje mi kao Nijemci isto tako ne znamo što nam naš dragi Donald Trump sve sprema. Dakle zbog svega toga se ne može mirno spavati."

Ne spava mirno ni Detlev Haas iz WörneRa. Njegova tvrtka trećinu svog prometa ostvaruje na tržištu SAD-a. Lako je moguće da će biti ozbiljnog natezanja oko pozicija unutar Europske unije, a onda i s Washingtonom. Zato Berlin mora imati jasnu strategiju. "U trenutku kad bude formirana vlada u Washingtonu moramo i mi imati vladu koja će biti sposobna pregovarati. A ne nekakav cirkus s pripremama za izbore i praznim predizbornim obećanjima", upozorava Detlev Haas.

Milijuni ljudi u svijetu umiru od posljedica direktnih bakterijskih infekcija, naročito kada bakterije razviju otpornost na antibiotike koje koristimo za njihovo liječenje. Upravo ta otpornost na lijekove čini ih posebno smrtonosnim.

Najnoviji podaci nisu ohrabrujući. Pojava nekoliko vrsta bakterija otpornih na lijekove predstavlja ozbiljan problem za zdravstvene sustave širom svijeta, posebno u zemljama sa srednjim i niskim prihodima.

Procjenjuje se da je bakterijska antimikrobna rezistencija (AMR) direktno odgovorna za 1,27 milijuna smrtnih slučajeva na globalnoj razini u 2019. godini i može biti povezana s ukupno 4,95 milijuna smrtnih slučajeva, pokazuju podaci Svjetske zdravstvene organizacije (SZO).

Razlika između otpornosti na antibiotike i otpornosti na antimikrobne lijekove

U ovom tekstu ćemo se usredotočiti na otpornost na antibiotike. Ali, možda ste čuli za termin antimikrobna rezistencija (AMR).

AMR se odnosi na sve vrste mikroorganizama, sitne žive organizme, koje uključuju bakterije, ali i parazite, viruse i gljivice, koji su postali otporni na uobičajene medicinske tretmane.

Jednostavno rečeno, lijekovi više ne djeluju kao ranije, a mi se borimo kako bi pronašli nove koji će liječiti bolesti. Čak i uobičajene infekcije, poput urinarnih infekcija, mogu postati smrtonosne ako se ne liječe.

Kako SZO rangira opasne bakterije

SZO prati i rangira bakterije prema različitim kriterijima, kao što su stopa smrtnosti, učestalost infekcija, „zdravstveni teret“ koji ne vodi smrti, trend otpornosti, prenosivost, mogućnosti prevencije, mogućnosti liječenja, dostupnost novih lijekova u razvoju.

Bakterije dobivaju ocjenu po svakom kriteriju, a zatim se rangiraju. Lista za 2024. uključuje dvije desetine prioritetnih patogena.

Osam najopasnijih bakterija

1.Klebsiella pneumoniae

Klebsiella je vrsta bakterije koja se nalazi u crijevima i ljudskoj stolici. Može izazvati upalu pluća, infekcije krvotoka, rane ili mjesta kirurških intervencija, ali i meningitis, ako uđe u živčani sustav.

Može postati takozvana „superbakterija", koja brzo se širi i postaje otporna na većinu dostupnih lijekova. Posebno je otporna na karbapenem, tzv. „antibiotik posljednjeg izbora", koji se koristi kada svi drugi tretmani ne djeluju. Također je otporna na cefalosporine treće generacije.

2. Escherichia coli
Poput Klebsielle, Escherichia coli (E.coli) obično se nalaze u crijevima ljudi i životinja, kao i u okolini, hrani i vodi.

Većina vrsta ove bakterije je bezopasna, ali neke mogu izazvati bolesti, uključujući dijareju, urinarne infekcije, upalu pluća i sepsu. Tijekom Ljetnih olimpijskih igara 2024. u Francuskoj, primijećena je njena visoka koncentracija u rijeci Seini.

Otporna je na cefalosporine treće generacije, često prepisivani antibiotik, koji se koristi i za liječenje spolno prenosivih infekcija poput gonoreje. Također je otporna na karbapeneme, (grupa antibiotika).

3. Acinetobacter baumannii

Još 2012. godine istraživači su ovu bakteriju opisali kao „bakterijskog patogena u usponu", povezanog s infekcijama dobivenim u bolnicama.
Pacijenti s oslabljenim imunološkim sustavom, ili oni koji su hospitalizirani duže od 90 dana, imaju visok rizik od infekcije. Otporna je na karbapeneme.

4. Mycobacterium tuberculosis (TB)

Ova bakterija izaziva tuberkulozu, potencijalno smrtonosnu bakterijsku infekciju pluća, zbog koje je 2023. godine preminulo 1,25 milijuna ljudi, uključujući i 161.000 osoba sa HIV-om.
SZO navodi da je „TB vjerojatno ponovo postala vodeći uzrok smrti u svijetu, tri godine nakon što ju je na tom mjestu zamijenio COVID-19".
Uzročnik je otporan na rifampicin – antibiotik koji se koristi za liječenje tuberkuloze i lepre.

5. Salmonela tifi (Salmonella Typhi)
Salmonela tifi izaziva tifus, opasnu bolest koja ugrožava život. Najviše pogađa ljude u regijama s lošom higijenom i nesigurnim izvorima vode i hrane, poput dijelova Azije, Afrike i Latinske Amerike.

CDC procjenjuje da se godišnje pojavi oko devet milijuna slučajeva tifusa širom svijeta. Ova bakterija je otporna na fluorokinolone – antibiotike širokog spektra, čija je upotreba ograničena zbog ozbiljnih nuspojava.

6. Šigeloza (Shigella)

Postoje četiri vrste šigela: Shigella sonnei, Shigella flexneri, Shigella boydii i Shigella dysenteriae. One izazivaju proljev, bolove u želucu i groznicu.

Šire se preko kontaminirane hrane i vode, ali i tijekom seksualnog kontakta sa zaraženom osobom. Ove bakterije su otporne na fluorohinolone.

Vrste šigela, koje su otporne na gotovo sve klase antimikrobnih lijekova, sve su rasprostranjenije i globalno dominantne. Najveći teret bolesti je u zemljama s niskim i srednjim prihodima, gdje je higijena loša.

7. Enterokokus (Enterococcus faecium)

Ova bakterija živi u crijevnoj flori, poznatoj i kao mikrobiom. Može izazvati ozbiljne bolesti kod osoba s dijabetesom ili kroničnim oboljenjem bubrega.

Ako dospije u dijelove tijela izvan crijeva, može izazvati i urinarne infekcije i infekcije živčanog sustava. Otporna je na vankomicin – antibiotik koji se također koristi za liječenje infekcija izazvanih stafilokokama, koje su također otporne na lijekove.

8. Pseudomonas aeruginosa

Pseudomonas aeruginosa izaziva infekcije krvi, pluća, urinarnog trakta i drugih dijelova tijela, i to često nakon operacija u bolnicama.

Ove bakterije su otporne na više lijekova (MDR), uključujući karbapeneme. Infekcije ovom bakterijom posebno su opasne kod pacijenata sa sniženim imunitetom. Usprkos tome što je pomjerena s „kritičnog" na „visok" prioritet, i dalje izaziva zabrinutost zbog svog profila otpornosti.

Izvori:

2024 WHO Bacterial Priority Pathogens List (WHO BPPL), World Health Organization https://www.who.int/publications/i/item/9789240093461

Global burden of bacterial antimicrobial resistance 1990-2021: a systematic analysis with forecasts to 2050. Lancet, 2024. DOI: 10.1016/S0140-6736(24)01867-1

Global burden of bacterial antimicrobial resistance 1990-2021: a systematic analysis with forecasts to 2050, Lancet, 2024. DOI: German Center for Infection Research, glossary https://www.dzif.de/en/glossar

National (US) Human Genome Research Institute, glossary https://www.genome.gov/genetics-glossary

Najplaćeniji menadžer 2023. u Njemačkoj dolazi iz krizom pogođene automobilske industrije: šef Volkswagena Oliver Blume (naslovna fottografija) zaradio je oko 10,3 milijuna eura. On je tako postao prvi šef neke DAX firme čija je godišnja plaća prešla granicu od deset milijuna eura.

Na drugom mjestu je Bjorn Gulden iz Adidasa s 9,2 milijuna eura, dok je treće mjesto zauzeo Christian Sewing iz Deutsche Banke s godišnjim primanjima od 9 milijuna eura, kako navodi studija Udruženja za zaštitu investitora DSW.

Rekordna 2023. za menadžere

Zarade članova uprava kompanija koje su na njemačkoj burzi u poslovnoj 2023. godini porasle su u prosjeku za jedanaest posto – te su u prosjeku dosegle rekordnih 2,65 milijuna eura (bez šefova uprava), prema novoj studiji revizorske kompanije EY. Analizirana je ukupna direktna zarada koja uključuje fiksnu plaću i bonuse za članove uprave koji su bili na funkcijama tijekom cijele poslovne godine.

Međutim, taj prosjek se odnosi na sve firme koje su obuhvaćene indeksima njemačke burze, dakle na DAX, MDAX i SDAX – odnosno ukupno 160 najvećih firmi u Njemačkoj.

DAX indeks mjeri kretanje vrijednosti dionica 40 najvećih kompanija na njemačkom tržištu. To je njemačka prva liga, i predstavlja 80 posto tržišne kapitalizacije kompanija koje kotiraju na burzi u Njemačkoj.

DAX-ova „obitelj" uključuje i druge indekse kao što je MDAX ("srednji DAX") koji obuhvaća sljedećih po veličini 50 kompanija i SDAX ("mali DAX"), koji uključuje još 70 većih kompanija.

Vratimo se zaradama: direktori kompanija iz DAX-a zarađuju - također u prosjeku - 5,7 milijuna eura, dok direktori kompanija iz MDAX-a zarađuju 3,5 milijuna eura i na kraju SDAX-a „samo" 2,1 milijun eura.

Njemačka burza: prošla godina je bila odlična

Gunther Friedl sa Sveučilišta u Münchenu, ekonomist i autor studije DSW-a naglašava koliko su se kompanije ne njemačkoj burzi dobro nosile s „makroekonomskom situacijom" prošle godine.

Jer, bruto domaći proizvod Njemačke 2023. je opao za 0,3 posto, a prosječna stopa inflacije je iznosila 5,9 posto. Monetarna politika također je postavila prepreke tim kompanijama, budući da je Europska središnja banka u nekoliko navrata povećala referentnu kamatnu stopu, ona je u rujnu iznosila 4,5 posto. Više kamatne stope čine investicije u dionice manje atraktivnima. Ipak, kada se pogledaju pojedinačne kompanije, razlike su dosta velike: osiguravajuće kompanije imale rekordne profite, a banke su profitirale od porasta kamatnih stopa.

„Iako ovi pokazatelji sugeriraju da je protekla godina bila izazovna, investitori na tržištima kapitala gledali su optimističnije na budućnost", navodi Friedl. DAX je zabilježio pozitivnu dinamiku. Njemački indeks je 2023. skočio za 20,3 posto - usprkos padu prihoda i profita kompanija koje ga čine.

Rekordne zarade usprkos lošem poslovanju firme?

Evo što o povećanju ionako ogromnih plaća kaže Jens Maßmann, partner u kompaniji EY koja je analizirala zarade vrhunskih njemačkih menadžera:

„Vrlo pozitivan razvoj plaća mnogih članova uprava prošle godine može na prvi pogled djelovati iznenađujuće, jer su kompanije na njemačkoj burzi u cjelini imale stagnirajuće prihode i profit."

„Pored toga, slabi rezultati u pogledu prihoda, profita ili cijene dionica ne moraju nužno dovesti do smanjenja plaća u upravnom odboru. Kod kompanija koje su u fazi transformacije, privremeni gubici su neizbježni. Ako rukovodstvo u takvom periodu postigne bolje rezultate od očekivanih, to može dovesti do povećanja plaća", kaže Maßmann.

„Također, ESG ciljevi (Environmental, Social, Governance - ciljevi u vezi sa zaštitom okoliša, socijalnim pitanjima i upravljanjem) postaju sve važniji, a njihovo ostvarenje je neovisno od operativnog ili financijskog učinka kompanije", kaže Mathieu Meyer, također partner u EY-u.

„Sustavi naknada u kompanijama su posljednjih godina konstantno razvijani kako bi se prilagodili promijenjenim ekonomskim i društvenim uvjetima i zahtjevima. Tema održivosti dobiva značajan prostor u diskusijama o plaćama u upravnom odboru. U međuvremenu, skoro sve DAX kompanije su integrirale ESG ciljeve u svoje sustave naknada."

Pored toga, „visina plaća za članove upravnog odbora treba biti primjerena i privlačna i u međunarodnoj usporedbi" – i to također ima ulogu u ocjeni razvoja plaća, kaže Meyer.

Vrhunski menadžeri u SAD-u, Francuskoj i Švicarskoj zarađuju mnogo više

Svi volimo usporedbe, sve je relativno, pa da vidimo kako stoje vrhunski menadžeri njemačkih koncerna sa svojom prosječnom zaradom od 5,7 milijuna eura - u međunarodnom kontekstu?

Naravno, najplaćeniji su menadžeri u SAD - u prosjeku zarađuju 24,2 milijuna eura godišnje. Najviše je primio Tim Cook, šef Applea - 58,4 milijuna eura, i to usprkos tome što su mu primanja u odnosu na 2022. skoro prepolovljena, ističe Christiane Hölzl, izvršna direktorica DSW-a i stručnjakinja za zarade. Na drugom mjestu je Satya Nadella, šef Microsofta, s 44,8 milijuna eura, dok je šef Salesforcea Mark Benioff, zaradio 36,6 milijuna eura.

A i kada se pogleda po Europi, vidi se da njemački menadžeri, koji to i inače stalno ističu - po svojim primanjima nisu ni blizu vrhu. Tako vodeći menadžeri firmi na francuskoj burzi CAC40 zarađuju u prosjeku 6,9 milijuna eura, a oni na švicarskoj SMI, 7,6 milijuna eura.

Najplaćeniji menadžer u Europi trenutačno je Bernard Charles: 67-godišnji predsjednik upravnog odbora softverske kompanije Dassault Systèmes, prošle godine je zaradio 46,7 milijuna eura.

Šef Volkswagena Blume, sa svojih 10,3 milijuna eura zauzima - tek dvanaesto mesto u Europi. I to onda na kraju - u tom svijetu - i ne djeluje tako mnogo. Jer, ipak je on menadžer najveće firme u Europi i najvećeg proizvođača automobila na svijetu, koja je 2023. prodala vozila u vrijednosti od 323,3 milijardi eura.

Nije samo Njemačka željela dobiti novu, središnju tvornicu automobila Tesla za tržište Europe, nakon postojećih pogona u Nevadi, New Yorku i Šangaju. Utoliko je svima bilo iznenađenje kad je vlasnik Elon Musk prije točno pet godina objavio nakon dodjele nagrade „Zlatan volan“ u Berlinu: „Odlučili smo da 'Tesla Gigafactory Europe' izgradimo u okolici Berlina.“

Općina Grünheide u okrugu Oderspree kod Berlina se zarekla kako neće nikakvo birokratsko sitničarenje biti prepreka za ovaj najveći poslovni pothvat u povijesti ovog dijela Njemačke. I iz pokrajine Brandenburg se čulo: „Zbog nas to neće propasti“, izjavio je pokrajinski predsjednik vlade Dietmar Woidke. Jer to je područje ionako bilo predviđeno kao industrijska zona i tamo je BMW planirao sagraditi tvornicu – ali se na koncu povukao.

„Teslina brzina"

Čitava Njemačka je ostala zapanjena i brzinom kojom je tvornica izgrađena: Elon Musk je najavio kako bi prvi automobili iz te tvornice trebali silaziti s tvorničke trake već 2021. Rečeno-učinjeno: na svečano otvorenje i predaju prvih 30 „Modela Y Made in Germany" kupcima došli su i Musk i njemački kancelar Olaf Scholz s porukom kako očito „Njemačka može biti i brza“.

Stvar je bila i u tome da je i tvornica Tesla bila u žurbi jer je imala golemih problema u isporuci: kupaca je bilo više nego što je bilo tvorničkih kapaciteta, a i organizacija proizvodnje je bila daleko od optimalne. No i njemačka birokracija je shvatila da tu neće moći sve ići kao obično: sa čitavom policom punom dozvola, mišljenja i procjena na koje se mora čekati mjesecima, ako ne i godinama.

Osnovan je poseban Taskforce kako bi se za istim stolom okupile sve službe nadležne za taj projekt. Čuo se već i izraz „Teslina brzina“ kojem su se izdavale potrebne dozvole, makar su neke bile tek „privremena rješenja“ – što nije bilo bez rizika za investitora.

Brzi i protivnici projekta

No naravno da su se podjednakom brzinom okupili i protivnici ovog projekta tvornicekoja se prostire na 300 hektara – ne računajući pristupne prometnice. Prva prepreka je bilo krčenje 90 hektara šume i tu je već bilo mnoštvo prosvjednika koji su priječili pristup strojevima. Gradonačelnik Grünheidea Arne Christiani je uporno tvrdio kako je riječ „tek o manje vrijednoj crnogorici koja je ionako zrela za sječu“, ali zaštitnici okoliša o tome nisu htjeli niti čuti. Tek teškom mukom i uz mnoštvo policije je krčenje bilo završeno.

Onda je tu bio drugi, još važniji argument Građanske inicijative Grünheide: tvornica je trebala nastati nad područjem pitke podzemne vode, a Steffen Schorcht iz te udruge građana je upozoravao i kako tvornica tih dimenzija neminovno troši golemu količinu vode. A voda je u tom području Brandenburga ozbiljna stvar.

Nije pomoglo razumijevanju sukobljenih strana niti što se i Elon Musk šalio kako tamo posvuda vidi drveće, što se ne može reći na primjer za pustinju Nevade. Sad, kad iz tvornice sa 12.500 suradnika izlazi trenutno 5.000 vozila svakog tjedna u općini tvrde kako je potrošnja vode tvornice čak i manja nego što se računalo. Za Schorchta iz građanske udruge to nije argument. Tvrdi kako bi Tesla trošila mnogo više kad joj se ne bi tako strogo gledalo u prste, a povrh toga: „Sve bojazni su se ostvarile. Sad se buši za vodu na drugim mjestima da bi bilo dovoljno vode.“

Za Komoru „priča o uspjehu"

No neki građani Grünheidea su nezadovoljni tom tvornicom i iz drugih razloga: tvrde da je ona zapravo prepreka razvoju tog područja jer će odvući radnu snagu iz drugih tvrtki, a onda je tu i problem većeg prometa koji opterećuje to područje. A kažu i da za tržište nekretnina Tesla nije dobra vijest.

Kad se pogledaju cijene kuća i stanova u Grünheideu, tvornica Tesla doista nije bila „dobra vijest“ za one koji su živjeli u unajmljenoj nekretnini, ali je ispala odlična vijest za vlasnike: cijene su eksplodirale, do stana je gotovo nemoguće doći. Što se tiče „odvlačenja“ radne snage, tu nas Monique Zweig iz Industrijske i trgovačke komore (IHK) Istočnog Brandenburga uvjerava: „Posljednjih mjeseci sam bila u mnogim tvrtkama i pitala sam ih baš to. Ali većina mi je rekla kako su samo malobrojni napustili njihovu tvrtku kako bi radili u Tesli."

Uopće: „gigatvornica“ Tesle je po njenom mišljenju pravo „gospodarsko čudo“ te regije. Počev od toga kako se sagradila brzo i bez suvišne birokracije pa do gospodarskog učinka za regiju: okrug Oder-Spree je zabilježio porast BDP-a za 23,2%, a inače prilično nerazvijen Uckermark za 21,7%.

Oduševljen gradonačelnik

I gradonačelnik Grünheidea Arne Christiani ne razumije zašto neki njegovi sugrađani gunđaju: ne samo da tvornica plaća oko 6 milijuna eura poreza, nego su tu i prihodi od radnika Tesle – nema tome dugo da je 500 „posuđenih“ radnika drugih tvrtki u toj tvornici dobilo stalno radno mjesto u Tesli. Općina je dobila svoj prilaz autocesti, novu željezničku postaju s „najmodernijim trgovačkim centrom u ovom dijelu Europe“, kud i kamo je bolje i brže povezana regionalnim vlakovima... Ne može se sjetiti baš ničega što bi zamjerio Tesli: Grünheide je čak dobila i vlastitu postaju za pomoć na cesti za što se Christiani borio godinama.

Protivnicima tvornice Tesle nikakvi argumenti gradonačelnika nisu dovoljno dobri jer, kako kažu, ionako nikad nije bio na strani građana. Tako su proljetos lokalni mediji objavili da je Christiani dugo godina bio „neformalni doušnik“ tajne službe DDR-a pod operativnim imenom Peter Förster, ali iz nadležne službe tog dijela bivšeg DDR-a je objavljeno kako su svi podaci o njegovoj djelatnosti „zastarjeli“ i na zahtjev pogođenog obrisani. Prosvjedi protiv Tesle ne ostaju samo na riječima: ovog ožujka je izvršena diverzija na dalekovodu koji tvornicu automobila opskrbljuje električnom energijom. Proizvodnja je morala biti prekinuta i dalekovod je popravljen u rekordnom vremenu, ali i to pokazuje nepovjerenje prema ovoj američkoj tvornici nedaleko od Berlina.

Sprega Muska i Trumpa

A sad dolazi i pitanje veze Elona Muska i skorog američkog predsjednika Donalda Trumpa. U Europi i Njemačkoj glasno Muskovo reklamiranje konzervativnog američkog predsjednika nipošto nije pomoglo u prodaji vozila Tesle, a među ovdašnjim vlasnicima je popularno i kupiti naljepnicu I bought this car before Elon Musk lost his mind (Kupio sam ovaj auto prije nego što je Elon Musk izgubio razum).

Prilično je jasno da će Musk tražiti i nagradu za njegovu podršku novom predsjedniku, ali u Grünheideu o tome ne žele razmišljati. I ministar gospodarstva pokrajine Brandenburg Jörg Steinbach, koji se svojevremeno žustro zalagao za gradnju tvornice, sad tek kaže kako „razdvaja te dvije stvari“. Tesla je tvrtka najviše tehnologije, a njegov vlasnik ima političko mišljenje „s kojim ne morate biti suglasni“.

No najvažnije jest, misli ministar, da tvornica Tesle u Grünheideu i dalje dobro posluje i zapošljava ljude. A tu nema znakova da će se nešto promijeniti: iako je opet bilo protivljenja, tvornici Tesle je nedavno odobren projekt proširenja pogona. Doduše ne u razmjeru kojeg je tražila, ali je dozvolu ipak dobila.

Brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva, koji je od ponedjeljka (18.11.) domaćin samita G20 u Rio de Janeiru, pokušat će otići korak naprijed u planovima za oporezivanje najbogatijih svjetskih milijardera, koji često koriste složene rupe u zakonima kako bi izbjegli plaćanje poreza.

Na srpanjskom sastanku ministara financija G20 također u Rio de Janeiru, najbogatije zemlje svijeta složile su se da započnu "dijalog o poštenom i progresivnom oporezivanju, uključujući ultra-bogate pojedince", unatoč snažnom protivljenju Sjedinjenih Američkih Država.

Iako se očekuje da će glavne teme dvodnevnog samita biti rastući geopolitički problemi - sukobi u Ukrajini i Gazi u sjeni drugog mandata Donalda Trumpa i trgovina s Kinom - Lula se nada da će s porezima bogatih otići korak naprijed, jer bi novac, prikupljen od milijardera, mogao pomoći u rješavanju drugih hitnih globalnih pitanja.

Porez za bogataše će biti „pomalo bolan"

Plan, koji je osmislio francuski ekonomist Gabriel Zucman, uvodi godišnji porez od 2% na ukupnu neto vrijednost imovine ultra-bogatih a ne samo na njihov godišnji prihod. To bi uključivalo nekretnine, dionice i druge investicije. Zucman procjenjuje da najbogatiji, koji čine 0,01% populacije, plaćaju efektivnu poreznu stopu od samo 0,3% na svoje bogatstvo.

Novim nametima moglo bi se godišnje prikupiti do 237 milijardi eura od oko 2.800 milijardera širom svijeta, čije je ukupno bogatstvo procijenjeno na oko 13,5 trilijuna dolara, sudeći prema Forbesovoj listi svjetskih milijardera. Prikupljena sredstva koristila bi se za rješavanje rastućih globalnih nejednakosti, posebno u prezaduženim zemljama s niskim prihodima, uključujući niz zemalja u Africi.

"Oporezivanje bogatih pojedinaca vrlo je važno jer bi moglo biti izvor financiranja inicijativa za borbu protiv gladi i siromaštva, ali i za rješavanje klimatskih promjena," rekao je Tomas Marques, istraživač na Institutu GIGA za latinoameričke studije u Hamburgu.

Zemlje u razvoju, za koje mnogi znanstvenici tvrde da su nesrazmjerno pogođene klimatskim promjenama, već godinama traže sredstva za ublažavanje njihovih najgorih posljedica. Uspješni primjeri uključuju podršku Svjetske banke i Zelenog klimatskog fonda kako Indiji, u nastojanjima ove zemlje da poveća kapacitet solarne energije tako i Brazilu i njegovom Amazon fondu, koji ima za cilj smanjenje sječe i krčenja šuma u Amazoniji.

Skepticizam oko planova G20

Iako bi javna podrška novim porezima za ultra-bogate mogla biti široka, rast populizma u mnogim zemljama povećava zabrinutost u što se i kako troši javni novac, a često se tvrdi i da bi se novac koji neka zemlja izdvaja za međunarodnu pomoć i razvojne fondove mogao bolje iskoristiti kod kuće.

"Većina zemalja G20 ima probleme s uravnoteženjem svojih proračuna," rekla je Maria Antonieta Del Tedesco Lins, ekonomistica sa Sveučilišta u Sao Paulu. "Iako bi dodatni porezi pomogli, vrlo je teško uskladiti nacionalne pritiske s novim međunarodnim ili multilateralnim obavezama."

U Riju će bit pokrenuta Globalna alijansa protiv gladi i siromaštva, inicijativa pokrenuta pod brazilskim predsjedavanjem G20, koja ima za cilj ubrzanje napora u borbi protiv siromaštva i nedostatka hrane do 2030. godine.

Brazilska vlada je također glavni zagovornik predloženog poreza na ultra-bogate, zajedno s Francuskom, Španjolskom i Južnoafričkom Republikom. No, unatoč ovoj podršci, donji dom brazilskog parlamenta je prošlog mjeseca odbacio planove za dodatni domaći porez na bogatstvo.

"Šteta, jer bi Brazil značajno profitirao od ovog poreza, s obzirom na to da smo zemlja velike društvene nejednakosti. Međunarodni konsenzus [o oporezivanju superbogatih], bi mogao pomoći i u pregovorima u brazilskom parlamentu," smatra Del Tedesco Lins.

U Brazilu, kao i u ostatku svijeta, bogati često skrivaju svoje bogatstvo od poreznih vlasti stvaranjem fiktivnih kompanija u zemljama s niskim ili nikakvim porezima, koristeći bankarsku tajnu ili osnivajući trustove i dobrotvorne fondacije, koje nude velike porezne olakšice.

SAD odbija poreza na bogatstvo

Dok su stavovi Kine i Indije o novom porezu nejasni, Washington ostaje čvrsto protiv. Američka ministrica financija Janet Yellen izjavila je za Wall Street Journal u maju da je ta mjera "nešto na što ne možemo pristati."

Budući predsjednik Donald Trump još se nije izjasnio o prijedlogu, ali je malo vjerojatno da će podržati povećanje poreza na ultra-bogate. Njegov prvi mandat obilježile su velike poreske olakšice - koje su najviše koristile bogatim pojedincima i korporacijama. Međutim, tijekom svoje kratke kandidature za Bijelu kuću 2000. godine, on je obećao smanjenje nacionalnog duga uvođenjem jednokratnog poreza od 14,25% za bogate.

Lula ima slabe izglede za postizanje bilo kakvog značajnog napretka tijekom dvodnevnog samita, posebno zato što će mnoge ključne geopolitičke teme, kao i brazilski prijedlog za poboljšanje „globalnog upravljanja" („global governance") također dominirati razgovorima.

"Lula je odličan pregovarač,"kaže Marques. "Predstavlja se kao graditelj mostova između Globalnog juga i Globalnog sjevera. Ali nisam siguran kako može postići konsenzus oko ove vrlo osjetljive teme."

Porez na bogatstvo - prilika za Afriku

Veća zastupljenost Afrike odnosno afričkih zemalja u G20 sada je ključna, jer kontinent nastoji imati koristi od bilo kojeg novog plana oporezivanja, dobijanjem sredstava za ublažavanje siromaštva i klimatskih promjena. Afrička unija, regionalni blok od 55 afričkih zemalja, prisustvovat će samitu u Riju po prvi put, nakon što je u kolovozu primljena u G20 kao punopravna članica.

Sljedeće godine, Južnoafrička Republika će preuzeti rotirajuće predsjedavanje G20 - četvrto uzastopno vođenje ovom grupom od strane Globalnog juga, nakon Indonezije, Indije i Brazila. Ova uloga pružit će zemlji, kao i Africi u cjelini, dodatne mogućnosti da oblikuju globalnu politiku i zagovaraju interese svog kontinenta.

"Afričke zemlje bile su nedovoljno zastupljene u G20 uprkos važnosti ovog kontinenta na globalnom nivou", kaže Marques za DW. "Ali stvari se mijenjaju i Afrička unija sada počinje dobijati određeni utjecaj na kreiranje politike."

Čaj i kava su luksuzna roba. Nisu nam potrebni za preživljavanje, ali mnogi od nas osjećaju da ne mogu živjeti bez dnevne doze vrućeg kofeina. Čaj je drugo najkonzumiranije piće nakon vode, a ni kava ne zaostaje – svakodnevno pijemo milijarde šalica ovih napitaka.

Ljudska kultura duboko je povezana s oba pića. Kava potječe iz devetog stoljeća, kada je u Etiopiji, prema legendi, pastir po imenu Kaldi slučajno otkrio poticajne učinke zrna kave. Čaj potječe iz drevne Kine, gdje se, navodno, mitski lik po imenu Shen Nong slučajno otrovao, a spasio ga je list čaja koji mu je slučajno upao u usta.

Oba napitka konačno su stigla u Europu u 17. stoljeću i postala omiljeni izbor u lokalima u kojima su se intelektualci okupljali kako bi raspravljali o važnim pitanjima.

Danas se intenzivno uzgajaju, prerađuju, pakiraju i distribuiraju diljem svijeta, ostavljajući trag na okolišu u tom procesu.

Koji faktori utječu na „ekološki otisak“ čaja i kave?

Utjecaj ovih napitaka može varirati ovisno o više čimbenika. Ipak, postoje istraživanja koja ispituju cijeli životni ciklus oba proizvoda – od uzgoja i transporta do konzumacije i otpada. Nalazi pokazuju da poljoprivreda ima najveći utjecaj na okoliš.

„Svaka farma je različita“, kaže Amy Stockwell, analitičarka koja je 18 godina provela istražujući kavu. „Uzgaja se u različitim zemljama. Vremenske prilike su drugačije. Poljoprivrednici različito tretiraju svoje usjeve."

No mehanizacija za berbu čaja i kave, navodnjavanje, kao i gnojiva koja ispuštaju dušikov oksid – snažan staklenički plin – imaju utjecaj na klimu. Na primjer, kava se tradicionalno sadila u hladu drveća. Sada se uglavnom uzgaja na velikim plantažama izloženima suncu, što zahtijeva intenzivniju upotrebu vode, gnojiva i pesticida. Krčenje šuma za stvaranje prostora za plantaže čaja i kave je još jedan čimbenik.

Zbog kave i čaja nestaju šume

„Veliki dio nekadašnjih šumskih površina u zemljama globalnog juga sada služi za proizvodnju komercijalnih usjeva, poput kave i crnog i zelenog čaja, te za njihov izvoz u zemlje globalnog sjevera, poput Njemačke“, kaže Lena Partzsch, profesorica komparativne politike s fokusom na okoliš, klimu i globalne lance opskrbe na Slobodnom sveučilištu u Berlinu.

Proizvodnja čaja potiče krčenje šuma u zemljama poput Šri Lanke i Indije. No, povezanost kave s gubitkom šuma posebno je dobro dokumentirana. Prema izvješću Coffee Barometer iz 2023. godine, svake godine nestaje oko 130.000 hektara šume kako bi se stvorio prostor za plantaže. Studija sa Sveučilišta Wageningen u Nizozemskoj procjenjuje da je pet posto posječenih šuma povezano s tržištem kave.

Proizvodi, naravno, moraju biti i prerađeni za konzumaciju. Ekološki utjecaj ovdje ovisi o vrsti energije koja se koristi – fosilna goriva ili obnovljivi izvori. Zatim slijedi transport. Dok procjene za čaj i kavu variraju, odlučujući čimbenik je koristi li se morski ili zračni prijevoz. Studija UCL-a iz 2021. godine otkrila je da transport brodovima značajno smanjuje emisiju plinova.

No i pakiranje ostavlja trag na okolišu, ovisno o tome radi li se o plastici, papiru iz održivih izvora ili materijalima koji se mogu reciklirati. Stockwell napominje da je i otpad od kave veliki izazov: „Koliko često skuhamo cijelu šalicu kave, a popijemo samo pola? Vidjela sam podatke iz prošlosti koji kažu da se obično trećina kave baca."

Dakle što je bolje: čaj ili kava?

Ovo pitanje je složeno. Ali istraživači koji proučavaju ekološki otisak šalice čaja u usporedbi sa šalicom kave – bez šećera i mlijeka – kažu da čaj odnosi pobjedu, jednostavno zato što koristimo manje proizvoda po šalici. Vrećica čaja sadrži oko dva grama listića, dok šalica kave koristi oko sedam grama zrna.

Ako kavu pijemo s mlijekom, onda je ekološki otisak šalice kave još lošiji. „Kada pijete kavu i čaj, zapravo je najvažnija odluka koje mlijeko stavljate u njih“, kaže Mark Maslin, profesor na UCL-u i ljubitelj kave. On kaže rješenje moglo biti korištenje biljnog mlijeka ili konzumiranje kave ili čaja bez mlijeka.

Što možemo učiniti da smanjimo ekološki negativni utjecaj čaja i kave?

„Zagrijavanje samo onoliko vode koliko vam je potrebno vrlo je važno“, kaže Stockwell. „Uvijek napunim čajnik više nego što bi trebalo. I naravno, tada koristim dodatnu struju da zagrijem više vode nego što ću koristiti."

Poduzeća, farmeri i vlade također igraju ulogu. Studija UCL-a o kavi iz 2021. godine pokazala je da korištenje manje gnojiva, učinkovitije upravljanje vodom i energijom te izvoz zrna brodom umjesto avionom mogu smanjiti emisije ugljičnog dioksida za oko 77 posto. Tvrtke mogu koristiti ekološki prihvatljivija pakiranja i obnovljive izvore energije gdje god je to moguće.

Europska unija prošle je godine donijela zakon koji od firmi zahtijeva da dokažu da proizvodi poput kave i kakaa ne dolaze s plantaža radi kojih su iskrčene šume. To je važno jer se predviđa da će se potrošnja kave udvostručiti u narednih 25 godina.

Istodobno, Zemlja se zagrijava, a površina područja koje je pogodno za uzgoj kave će se prepoloviti.

Ovaj članak je prvotno objavljen na engleskom jeziku

Švicarska mora štedjeti: neovisno o trajanju leta, svi zaposlenici ministarstva vanjskih poslova ubuduće će morati putovati isključivo ekonomskom, umjesto poslovnom klasom. To vrijedi i za veleposlanike te državne tajnike, izjavio je glasnogovornik Ministarstva.

Kod vrlo dugih letova na konferencije preporučuje se stići dan ranije kako bi se oporavili od mogućih napora tijekom leta. Izuzeci će se odobravati samo u rijetkim slučajevima i na temelju zahtjeva.

Ministarstvo vanjskih poslova procjenjuje potencijalnu uštedu na otprilike 1,6 milijuna eura godišnje.

Ostala ministarstva zadržavaju poslovnu klasu

Prema dosadašnjim pravilima, savezni službenici imali su pravo na poslovnu klasu kod letova dužih od devet sati ili presjedanja s ukupnim trajanjem leta duljim od jedanaest sati. To pravilo i dalje vrijedi za ostala ministarstva - svako ministarstvo donosi odluke u vezi s tom temom samostalno.

Ministar vanjskih poslova Ignazio Cassis predložio je prelazak na ekonomsku klasu za sve zaposlenike, ali nije uspio provesti taj prijedlog. Glasnogovornik je dodao kako i Cassis štedi na svojim letovima, no, na drugačiji način: kod redovnih linijskih letova odriče se prve klase, na koju ima pravo, i putuje poslovnom klasom. Budući da mora raditi u avionu i biti spreman za djelovanje odmah po dolasku, ekonomska klasa za njega nije opcija, objasnio je glasnogovornik.

Kod putovanja s više destinacija ili do odredišta koja se ne mogu dosegnuti izravnim letovima, Cassis i ostali članovi vlade obično koriste zrakoplov u vlasništvu vlade.

Navodno i njemačko ministarstvo vanjskih poslova štedi

Prema vlastitim navodima, njemačko ministarstvo vanjskih poslova također provodi mjere štednje: zbog smanjenja troškova, u tekućoj godini vodeći službenici predstavništava u stranim zemljama, dakle prije svega u konzulatima i veleposlanstvima, redovito su putovali ekonomskom klasom čak i na duljim letovima.

Prema zakonskim propisima, službenici i službenice imaju pravo na poslovnu klasu za letove dulje od četiri sata. Unutar Europe svi zaposlenici lete ekonomskom klasom, priopćilo je ministarstvo.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...