Fokus.ba

Sjećate li se dana kada je GoPro bio sinonim za akcijske kamere?

Na svom vrhuncu 2015. godine, američka tvrtka vladala je s oko 6,6 milijuna prodanih jedinica te godine i tržišnim udjelom od preko 70%. Danas se ovaj pionir bori za opstanak.

Glavni krivac? Kineska konkurencija.

Najveći konkurenti GoProa, DJI i Insta360, ušli su na tržište akcijskih kamera 2019. odnosno 2021. godine. Danas čine više od 90% globalne prodaje pametnih ručnih kamera.

Alexander Hannemann, koji redovito koristi akcijske kamere za snimanje vožnji motociklom, kaže da je prije otprilike dvije godine prešao s GoPro kamere na Insta360.

„Kvaliteta je puno bolja nego kod GoPro kamere, čak i kada ubrzavam i ulazim u zavoje brzinom od oko 80 kilometara na sat“, rekao je za DW.

Rastuća vodeća pozicija Kine u tehnologiji

Slučaj GoPro-a nije iznimka. Od otprilike 2010. godine mnogi kineski brendovi ne samo da su sustigli, već su i nadmašili nekada dominantne zapadne konkurente u industriji potrošačke tehnologije, od pametnih televizora do robotskih usisavača.

Prošla su vremena kada je "Made in China" označavalo jeftine, masovno proizvedene proizvode.

"Kina i danas proizvodi pristupačne proizvode", kaže Chris Pereira, kanadski poduzetnik i autor s više od 20 godina iskustva u Kini. "Ali proizvodi su također visoke kvalitete", dodaje on.

Pereira dodaje da je ova kombinacija dovela do toga da više od polovice novih proizvoda potrošačke tehnologije diljem svijeta dolazi od kineskih dobavljača.

BYD, Xpeng i drugi kineski proizvođači automobila prodali su gotovo dvije trećine svih električnih automobila prošle godine, nadmašivši postojeće tvrtke poput Tesle. U segmentu robotskih usisavača, kineske marke dominiraju globalnim tržištem, ostavljajući bivšu pionirsku američku tvrtku iRobot da se bori sa teškom konkurencijom.

Zašto kineske tvrtke sve više nadmašuju svoje zapadne konkurente?

Pereira, čija konzultantska tvrtka iMpact pomaže kineskim tvrtkama da steknu zamah u inozemstvu, pripisuje uspjeh Kine žestokoj domaćoj konkurenciji u gradovima poput Shenzhena, Hangzhoua i Šangaja; visoko integriranim lancima opskrbe i poslovnoj kulturi koja omogućuje tvrtkama inovacije; i brzo reagiranje na probleme.

Ostali ključni razlozi za konkurentsku prednost Kine uključuju neusporedivu industrijsku automatizaciju, korištenje umjetne inteligencije u proizvodnji, odziv regulatora, kao i relativno jeftinu radnu snagu, što zajedno dovodi do znatno nižih troškova proizvodnje i puno bržih strateških inovacijskih ciklusa nego u najnaprednijim svjetskim gospodarstvima.

Joey Cheng, koji se prije više od 20 godina preselio u SAD zbog doktorskog studija, upoznat je i s američkim potrošačima i s kineskim proizvođačima.

Iako se njegov startup nalazi u SAD-u, gotovo sva proizvodnja obavlja se u Shenzhenu, gdje se proizvodi veliki dio svjetskog hardvera i potrošačke elektronike.

„Lanac opskrbe u Shenzhenu je u osnovi neizbježan za smanjenje troškova i brzi razvoj proizvoda“, kaže Cheng. „Posebno kao startup morate brzo izbaciti proizvod ili ćete biti izbačeni iz utrke", kaže on.

Zabrinutost zbog privatnosti i sigurnosti i dalje postoji

Iako potrošači hrle prema kineskim tvrtkama, neke rezerve i dalje postoje.

Nedavna anketa pokazala je da više od 90% Europljana ne vjeruje kineskim tehnološkim tvrtkama sa svojim podacima, dok oko 80% ne vjeruje američkim tvrtkama. Nijemci su izrazili najvišu razinu nepovjerenja.

Nadine, njemačka blogerica o putovanjima koja koristi DJI i Insta360 proizvode, kaže da ne bi koristila nikakve azijske proizvode kod kuće.

„Moj kućni robotski usisavač dolazi od njemačke tvrtke upravo iz tog razloga: Tako podaci ostaju u skladu s njemačkim propisima. Uostalom, proizvođači se mogu izravno povezati s kamerom“, rekla je, misleći na incidente hakiranja kamera i zvuka koji uključuju robotske usisavače.

Ipak, Pereira kaže da kineske tvrtke koje se šire u inozemstvo moraju platiti „premiju povjerenja".

„Ovaj deficit povjerenja znači da moraju biti dodatno konkurentni u pogledu proizvoda i cijene kako bi ih tržište odabralo“, kaže, dodajući da se jaz može smanjiti prisutnošću na prekomorskim tržištima poput BYD-ove prve europske tvornice osobnih automobila, čije se otvaranje u Mađarskoj očekuje kasnije ove godine.

Kineske tvrtke kažu da se pridržavaju pravila EU o zaštiti podataka. Međutim, zakoni o domaćoj sigurnosti u SAD-u i Kini mogu zahtijevati od tvrtki da predaju podatke vlastima, a njemački dužnosnici primjećuju ograničen nadzor nad time prenose li se podaci s europskih poslužitelja u inozemstvo.

Osim zabrinutosti za privatnost, kineske tvrtke za potrošačku tehnologiju našle su se pod lupom zbog špijunaže i drugih rizika, a nedavno i zbog povezanih uređaja poput električnih vozila.

Sprema li se novi trgovinski rat?

S obzirom na sigurnosne probleme, trgovinske deficite i sveukupnu dominaciju Kine, SAD i nekoliko drugih zapadnih zemalja pogodile su kineski uvoz i tvrtke tarifama, crnim listama i strogim zahtjevima. Krajem jula, Trumpova administracija zabranila je uvoz humanoidnih robota proizvedenih izvan SAD-a.

Predstavnik kineskog proizvođača robota Primebot rekao je za DW da sve kineske tvrtke potrošačke tehnologije osjećaju posljedice.

„Možda bismo tražili suradnju s lokalnom američkom tvrtkom. Drugo potencijalno rješenje je izgradnja tvornice tamo“, rekao je.

Europske zemlje i EU također razmatraju uvođenje dodatnih carina protiv kineskih tvrtki.

Chris Pereira predviđa da će carine ubrzati dva trenda među kineskim tvrtkama: preseljenje više proizvodnje u inozemstvo i sve veći fokus na izazivanje vrhunskih zapadnih marki premium robom.

„Kineski dužnosnici i tvrtke prepoznaju da proizvodnju treba lokalizirati do određene mjere. Jedan razlog je ublažavanje izazova izvoza, a drugi stvaranje povjerenja na lokalnoj razini“, sažima Pereira.

„Drugi trend je da kada carine ponište cjenovnu prednost na dnu, preostala marža ostaje na vrhu, pa kineski brendovi sve više izravno konkuriraju etabliranim zapadnim imenima, gdje je povjerenje najvažnije", kaže Pereira.

Mogu li zapadne tvrtke konkurirati?

Kako kineska dominacija nastavlja rasti, zapadne tvrtke se bore pronaći načine da ostanu konkurentne.

Kaz Merchant, koji radi za tvrtku sa sjedištem u Velikoj Britaniji koja uvozi i izvozi IT hardver, kaže da posebno manje tvrtke moraju izgraditi geografsku nišu.

„Moraju imati vlastitu jedinstvenu prodajnu prednost za određeni proizvod, koju Kina možda nema za tu regiju. Ili se moraju postati partneri s kineskom tvrtkom“, kaže. Za Pereiru, ključni problem koji Europa mora riješiti je sposobnost reakcije regulatora.

„Kineski regulatori vam vrlo jasno i brzo govore što možete učiniti. Ta brzina pomaže tvrtkama da iteriraju i uspiju u inozemstvu“, kaže Pereira.

„Ako sedmicama čekate odgovor, izgubit ćete posao", zaključuje on.

Oko 6,5 miliona građana Srbije u nedjelju izlazi na birališta kako bi izabralo novi parlament. Na prijevremenim izborima ne odlučuju samo o raspodjeli 250 zastupničkih mandata, nego i o smjeru kojim će zemlja krenuti: prema demokratskoj budućnosti s perspektivom članstva u Evropskoj uniji (EU) ili prema autokraciji po ruskom uzoru, kojoj, čini se, teži Aleksandar Vučić, najmoćniji političar u zemlji.

Rani odaziv birača bio je ogroman, a dugi redovi pred biračkim mjestima stvarali su se još prije njihova otvaranja u 7 sati ujutro. Prve procjene izbornih rezultata očekuju se oko dva sata nakon zatvaranja biračkih mjesta u 20 sati.

Izazivači iz samog središta društva

Kao nosilac liste vladajuće Srpske napredne stranke (SNS), Vučić od 2012. godine, u različitim državnim funkcijama, određuje politički smjer zemlje. Kritičari mu zamjeraju korupciju, urušavanje demokratskih institucija i povezanost s organizovanim kriminalom. Krajem septembra podnio je ostavku na dužnost predsjednika države kako bi, u slučaju izborne pobjede svoje stranke, mogao preuzeti mjesto predsjednika vlade. Njegov glavni izazivač je lista novog studentskog pokreta. Prema nekim anketama, ona ima određene izglede za izbornu pobjedu.

Pokret je nastao nakon protesta izazvanih urušavanjem nadstrešnice željezničke stanice u Novom Sadu u novembru 2024. godine, kada je poginulo 16 osoba. Kritičari smatraju da su korupcija i nemar Vučićeve vlasti pridonijeli toj tragediji.

Osim zauzimanja sveučilišta i blokada saobraćajnica, studenti su privukli pažnju organizovanim pješačenjima kroz cijelu zemlju. Tako su stigli i do najudaljenijih sela. Ondje su razgovarali s ljudima koji dotad nisu pokazivali zanimanje za politiku, bili su apatični ili su iz navike glasali za vladajuću stranku te su mnoge od njih uvjerili da su promjene nužne.

„Obraćaju se građanima svih društvenih slojeva“, kaže Florian Bieber, voditelj Centra za jugoistočnu Evropu na Univerzitetu u Grazu. To je, prema njegovim riječima, „jedinstveno“ za jedan opozicioni pokret u Srbiji.

Na studentskoj listi gotovo da i nema studenata. Sastavila ju je organizacija koja nema klasična vodeća tijela, a odluke donosi na skupštinama prema načelima direktne demokratije. Na listi su uglavnom univerzitetski profesori, liječnici i umjetnici. Predvodi je ugledni kardiolog Ilija Srdanović iz Novog Sada. Sažeti program od jedanaest tačaka nosi slogan „Srbija ili mafija“ i obećava obnovu vladavine prava i demokratije te borbu protiv korupcije i kriminala među sadašnjim nosiocima vlasti.

Interes Evrope

Studentska lista međutim u svojem programu ne zauzima jasan stav o budućim odnosima Srbije i Evropske unije. Tokom studentskih protesta evropske zastave viđale su se tek rijetko. Dugogodišnja propaganda medija bliskih Vučiću, obilježena negativnim odnosom prema EU-u i veličanjem Rusije i Kine, dovela je do toga da danas većina građana Srbije ne podupire članstvo u Evropskoj uniji.

Pristupni pregovori traju od 2014. godine, ali posljednjih godina gotovo da nisu napredovali. Jedan od razloga upravo je demokratsko nazadovanje zemlje. „Pobjeda studentske liste ipak bi stvorila preduslove za ozbiljnu raspravu o Evropskoj uniji u Srbiji“, smatra stručnjak za jugoistočnu Europu Florian Bieber.

Načelno gledano, Evropska unija ima interes da se okonča korumpirana vladavina Aleksandra Vučića. Srbija je, uz Bjelorusiju, jedina evropska država koja nije prihvatila sankcije EU-a protiv Rusije. Ruski agenti i propagandisti u Srbiji se mogu kretati gotovo neometano, očito i na putu prema mogućim sabotažnim aktivnostima u državama članicama EU-a poput Njemačke.

Osim toga, Vučić podupire srpske nacionaliste u susjednoj, multietničkoj Bosni i Hercegovini. Njihov predvodnik Milorad Dodik, uz potporu Beograda i Moskve, nastoji postići otcjepljenje srpskog entiteta iz Bosne i Hercegovine.

No Vučić istovremeno zna kako zadovoljiti određene privredne interese zapadnih zemalja. Ulagače privlači izdašnim podsticajima, uključujući i ograničavanje radničkih prava. Unatoč snažnom protivljenju dijela stanovništva, nastoji omogućiti eksploataciju litijuma u zaštićenoj dolini Jadra u zapadnoj Srbiji. Projekat bi provodio britansko-američki rudarski koncern, a litijum je ključna sirovina za proizvodnju baterija za električne automobile.

Aduti državnog aparata

Unatoč svojevrsnoj „referendumskoj atmosferi“ u zemlji, pobjeda studentske liste nipošto nije sigurna. Izborni mehanizam Vučićeve SNS vrlo je moćan. Stručnjaci navode da među metodama manipulacije imaju zastrašivanje birača, uključujući i djelovanje grupa nasilnika bliskih stranci, kupovinu glasova te namjerno neažurirane biračke popise.

Kontrola nad medijima s velikim dosegom još je jedan važan adut u Vučićevim rukama. „Ova vlast može dobiti izbore“, kaže Vukosava Crnjanski iz organizacije za praćenje izbora CRTA. „Ali ne može ih dobiti na demokratski način“, dodaje ona.

nk(dpa, Reuters, AFP)

Da je zbrinjavanje otpada privuklo glavninu općedruštvene pažnje u Hrvatskoj proteklih tjedana, svjedoči i činjenica sve češćih medijskih izvještaja na tu temu. Sad vijest predstavlja i otkrivanje kakvog omanjeg ilegalnog deponija kakvih je posvuda diljem zemlje. No sve donedavno i oni veći bili su razmjeno poznati, ali se na njih malo tko obazirao, izuzev lokalnih žarišta aktivističkog otpora takvim pojavama. Ipak, šira diskusija o tome i dalje se vodi na sadržajno prilično niskoj, zapravo elementarnoj razini.

Lijevi centar političko-stranačke opozicije u RH tako se ovih dana pozicionirao na jednoj ključnoj točki po pitanju otpada: uvoz opasnih otpadnih tvari mora se apsolutno zabraniti. Koliko je apsurdno pitanje posrijedi, jasnije postaje kad se ima u vidu da Hrvatska pritom još nije dovršila gradnju niti, otprilike, jedne trećine od planiranog kapaciteta pogona za obradu vlastitog neopasnog otpada. A sve to zvuči čak i nakaradno ako se zna da su u pitanju vrlo sumnjivi planovi i pogoni.

Hijerarhija gospodarenja otpadom

Novi sustav zbrinjavanja otpada u izgradnji, naime, usmjeren je na već zastarjele metode obrade. Otpad je u velikoj mjeri pomiješan na samome mjestu nastanka, te kao takav neprikladan za kružnu ekonomiju. Poveći udio stoga završava u spalionicama, ali iza toga ostaje ekološki rizičan „nedjeljivi ostatak“ hipertoksičnog pepela koji je katkad teže zbrinuti nego nuklearno gorivo. „Nedopustivo je da onda još i uvozimo otpad“, rekla nam je o tome Dušica Radojčić, predsjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša i prirode.

„Na tome danas masno zarađuju malobrojne privatne tvrtke“, dodala je ova saborska zastupnica stranke Možemo, „a mislim da to nije slučajno, umjesto da se izgradila paralelna snažna javna infrastruktura za oporabu.“ No energetska oporaba, npr. u spalionicama, susreće se s navedenim problemom koji nije moguće riješiti naknadnim odvajanjem različitih tvari. „Jedino spasonosno rješenje“, uvjerena je Radojčić, „jest to da se poštuje hijerarhija gospodarenja otpadom, da se stvara i baca manje smeća, da se odvojeno prikupljeni otpad koristi u proizvodnji novih proizvoda.“

Po njezinu mišljenju, tržište do sada nije pokazalo dovoljni interes za recikliranje, pa zato treba graditi javnu infrastrukturu za gospodarenje otpadom. To uključuje centre za ponovnu uporabu i reciklažu, odnosno oporabu otpada. „Za razliku od toga, HDZ“, napominje ona, „npr. izmjenama zakona o gospodarenju otpadom, predlaže da za reciklažu građevinskog otpada i odlagališta za zemlju i kamenje od iskopa, gradovi i općine raspisuju natječaje za dodjelu koncesija.“

Energana kao dekor

„Umjesto toga, trebalo bi da se ostavi mogućnost da se te aktivnosti izravno dodjeljuju vlastitom komunalnom poduzeću“, rekla je Radojčić za DW. Spaljivanje u energanama, prema suvremenom konceptu zbrinjavanja koji ona zastupa, treba omogućiti tek za otpad koji ostaje nakon što su se dostigli ciljevi odvojenog sakupljanja. Također, nakon što su se iz komunalnog otpada izdvojile sve korisne frakcije, te nakon obrade u modernim centrima za gospodarenje otpadom.

„Ukupni kapacitet tih energana ne smije premašiti količine koje ostaju u Hrvatskoj nakon maksimalnog odvajanja i obrade. Tako neće biti potrebe za uvozom tuđeg smeća. Energane treba graditi samo tamo gdje postoje toplane za centralno grijanje, kako bi se zamijenila fosilna goriva koja koriste sada“, zaključila je Dušica Radojčić. Jedna od takvih sredina je i Zagreb, a upravo su se u glavnom gradu RH oko gradnje spalionice sukobili ekološki aktivisti i gradska zeleno-lijeva vlast. Spor je nastao kad se ta vlast pokazala popustljivom na ideju završne obrade otpada u spalionici.

Marko Košak iz Zelene akcije, najveće hrvatske ekološko-aktivističke organizacije, mišljenja je da sam izraz „energana“ nije ništa doli uljepšani naziv za spalionice, često i one u cementarama. Tvrdi da one nisu rješenje ni za legalni neodvojeni otpad iz kućanstava, ni za ilegalni otpad s npr. aktualnog divljeg deponija kod Gospića, kojeg se dio upravo spaljuje u jednoj od navedenih cementara. „Ti se postupci predstavljaju kao sigurni i bezposljedični, no realnost je drugačija“, rekao nam je on.

Pepeo niti u planu

Ovaj potpredsjednik Zelene akcije i voditelj njezine kampanje protiv spalionica ističe da one emitiraju velike količine štetnih spojeva poput dioksina i furana, ali i ugljikovog dioksida čime izravno negativno doprinose klimatskim promjenama. Osim toga, tu je toksični pepeo koji zajedno sa sustavima filtriranja koji se redovito moraju mijenjati, predstavlja opasni otpad. „Zbrinjavanje tog otpada“, upozorio je, „iznimno je problematično i skupo te se rješava odlaganjem na odlagališta opasnog otpada.“

No tako nešto Hrvatska nema ni u planu, što bi značilo da bi se otpad trebao skupo zbrinjavati u inozemstvu. „Valja istaknuti i da je velika većina spalionica koja postoji u Europi izgrađena prije više od nekoliko desetljeća kada se nisu detaljnije znale njihove okolišne štete te kada su politike Europske unije o uštedi resursa i smanjenju utjecaja na klimatske promjene bile znatno blaže. Usto, tada nisu u većoj mjeri bila ni razvijena tehnološka rješenja koja su bolja i u svakom smislu povoljnija od spaljivanja otpada“, riječi su Košaka.

„Danas imamo niz novih dokaza o štetnosti spaljivanja otpada za okoliš“, dodao je, „a zbog toga je EU prestala financirati njihovu izgradnju te uskoro počinje i s naplatom skupih poreza na emisije od spaljivanja otpada. Za zbrinjavanje neodvojenog otpada, dokazano bolje rješenje jest sortiranje u visokoučinkovitim postrojenjima koje u velikoj mjeri izvlače sirovine.“ Te se sirovine potom u mogu iskoristiti u raznim granama industrije, a dio otpada pripremiti za iskorištavanje u građevinarstvu i cestogradnji.

Dokazano promašen koncept

Minimalni ostatak koji je inertan, dade se sigurno odložiti na sanitarni deponij ili iskoristiti kao pokrov za sanaciju postojećih odlagališta. Tako se, kao što sugerira potpredsjednik Zelene akcije, a sukladno politikama EU, maksimalno iskorištavaju resursi iz otpada bez šteta za okoliš. Naravno, uz takvo zbrinjavanje neodvojenog otpada, potrebno je paralelno graditi širu mrežu kompostana, sortirnica i centara za ponovnu uporabu otpada, kako bi se odvojen otpad efikasno zbrinuo.

Sadašnje nametanje regionalnih centara za gospodarenje otpadom koji iziskuju transport otpada do udaljenih lokacija i čija je realizacija vrlo spora, prema njegovu uvjerenju jest dokazano promašen koncept. „Ne smijemo dopustiti“, naglasio je Marko Košak, „nakon što smo postali zemlja pogodna za mafijaško zakapanje otpada pod sponzorstvom državnih institucija, da postanemo i velika peć na kojoj će se pojedinci masno bogatiti, a štete trpjeti građani i okoliš.“ Sustav bi stoga zacijelo morao biti usmjeren ka decentralizaciji i gradnji održivih lokalnih postrojenja.

Želi očuvati povijest živom. Yunna Kinereish ima 22 godine i studira odnose s javnošću u modernoj, blistavoj prijestolnici Astani. Sebe opisuje kao "kazahstansku Nijemicu". "Po nacionalnosti sam Nijemica. Ali se također osjećam Kazahstankom jer živim tradicije u svojoj obitelji i imam taj mentalitet", kaže za DW. Yunna Kinereish jedna je od 223 000 kazahstanskih Nijemaca koji danas žive u srednjoazijskoj republici Kazahstan.

Yunna Kinereish uključena je u "Republikansko udruženje Nijemaca Kazahstana - Preporod" u omladinskoj skupini "Dijamant". Studentica je nedavno kao glumica u omladinskom kazalištu donijela sudbinu svojih predaka na pozornicu. Sudbinu ruskih Nijemaca koji su isprva namamljeni u zemlju, a počevši od 28. avgusta 1941., stotine hiljada ih je prisilno deportiralo sa svojih predačkih zemalja u Sovjetskom Savezu u Sibir ili Kazahstan pod diktatorom Josipom Staljinom.

Najmanje 200.000 od više od milijun ljudi izgubilo je živote deportacijom, izgladnjivanjem i prisilnim radom. Prije tačno 85 godina, patnja je započela dekretom koji je izdao Prezidij Vrhovnog sovjeta SSSR-a. To je bila izravna reakcija na invaziju nacističke Njemačke na Sovjetski Savez 22. juna 1941.

Ljudi koji nisu imali nikakve veze s terorom Hitlerovih trupa kolektivno su odgovorni; proglašeni su špijunima i kolaboracionistima.

„Moja obitelj je dio ove priče, ovih teških vremena. Protjerani su iz ukrajinskog sela Kleinwärter, naselja etničkih Nijemaca u Ukrajini.“ Priče koje ona i njezini prijatelji iznose duboko je dirnu, kaže ona. „Nije mi lako jer sve to tako intenzivno osjećam. Zapravo želim plakati. Ali moram biti jaka kada sam na pozornici u Njemačkoj kući.“

Kuća ponovnog rođenja

Moderno opremljena "Kuća ponovnog rođenja" u glavnom gradu Astani središte je njemačke kulture. Primarno je financirana bespovratnim sredstvima njemačke savezne vlade u Berlinu. Ovdje se nude jezični tečajevi, provodi se socijalni rad i promiče kultura sjećanja. Fokus je na temama deportacije i represije tokom sovjetskog doba.

Yunna Kinereish ne samo da nastupa na pozornici, već je i dokumentirala povijest na filmu. Prošle godine snimila je film o zatočenim Njemicama u logoru Alzhir, jednom od najzloglasnijih logora sovjetskog sustava Gulag.

Tokom staljinističkih čistki koje su započele 1937. godine, u Kazahstanu je uspostavljen vjerojatno najveći sustav radnih logora u Sovjetskom Savezu. Samo u logoru Alzhir bilo je 18 000 žena - žena zatvorenih jednostavno zato što su njihovi muževi osuđeni kao neprijatelji naroda ili izdajnici. Među njima je bilo 167 žena njemačkog podrijetla, čija je sudbina prikazana u filmu "Dijamant".

Spomen-mjesto za ženski logor Alzhir nalazi se odmah izvan novog glavnog grada Astane. Ovaj grad s 1,7 milijuna stanovnika planiran je od nule i tek je 1997. postao glavni grad najveće zemlje Srednje Azije. Kazahstan se može opisati kao autoritarna predsjednička država.

Ulice Astane su stalno zakrčene. Pješaci su rijedak prizor, a biciklisti ne postoje. Astana raste. Nove zgrade su posvuda na periferiji grada. Iza njih se proteže pusta stepa sve dok, nakon otprilike sat vremena vožnje, ne stignete do sela Akmol.

Prije ulaska u sam muzej, prolazite kroz "Luk žalosti", masivnu čeličnu konstrukciju namijenjenu obilježavanju patnje žena i njihovog prisilnog rada. Unutar muzeja nalaze se osobne stvari zatočenih žena, modeli njihovih primitivnih životnih prostora, originalni dokumenti i fotografije.

Doživotno progonstvo

Među fotografijama je i ona Gertrud Platais, žene njemačkog podrijetla koja je dugo bila zatočena u Alžiru. Platais je došla iz Donje Šleske, koja je danas dio Poljske. Udala se za Karla Eduarda Plataisa i prihvatila sovjetsko državljanstvo. Tijekom Velikog terora u Sovjetskom Savezu, njezin suprug je uhićen 1938. Gertrud Platais je također osuđena kao "član obitelji izdajice domovine".

Prebačena je u Alzhir i prisiljena raditi kao vezilja do 1946., u regiji gdje temperature ljeti dosežu 40 stupnjeva Celzija, a zimi padaju na minus 40. Nakon toga uslijedilo je doživotno progonstvo u radni logor Karaganda. Gertrud Platais je rehabilitirana tek 1956. Njena priča oštar je podsjetnik na teror koji je sovjetski režim provodio na kazahstanskom tlu.

Međutim, daleko najveći logorski sustav bio je takozvani Karlag (Karavagandinski popravni logor). Kompleks velik poput njemačke savezne države Tiringije. Karlag nije bio samo logor za ratne zarobljenike, već golemi gospodarski i poljoprivredni kompleks kroz koji je između 1931. i 1959. prošlo gotovo milijun ljudi.

Samo između 1940. i 1950. vjeruje se da je ovdje umrlo oko 10 000 zatvorenika: od gladi, hladnoće, bolesti i posljedica prisilnog rada.

Muzej se nalazi u srcu kazahstanske stepe, u blizini grada Karagande, oko 250 kilometara jugoistočno od Astane. Spomenik se nalazi u bivšoj upravnoj zgradi logorskog sustava.

Izložene su rekonstruirane ćelije za ispitivanje i mučenje. Cijelo iskustvo naglašeno je melodramatičnom muzikom koja trešti iz zvučnika posvuda: insceniranom, a ne autentičnom. Poput Memorijala Alzhir, Muzej Karlag nije osobito posjećen. Čak ni akademski obrazovani mladi ljudi nisu nužno upoznati sa spomenikom.

Bez interesa za suočavanje s prošlošću

„Mnogi ljudi i dijelovi političkog establišmenta u Kazahstanu imaju malo interesa za suočavanje s ponekad užasnom poviješću zemlje“, kaže Katherine M. Erdmann. Američka antropologinja i arheologinja na Sveučilištu Nazarbajev u Astani već oko deset godina proučava sustav Gulag. „Željeli smo saznati točno gdje su se logori nalazili i kako ih se danas još uvijek može identificirati", kaže Erdmann.

Erdmann i njezini studenti oslanjaju se na modernu tehnologiju poput dronova. Ali intervjui i istraživanja na zemlji također su dio njihovog pristupa. „Prisilni rad oblikovao je krajolik u velikim dijelovima zemlje“, kaže Erdmann. Uz primitivne smještaje često su nicale tvornice. Kuće su građene od cigle proizvedene prisilnim radom. Istraživači svoje nalaze dijele izravno sa lokalnim vlastima.

„Često nailazimo samo na apatiju ili otvoreno odbacivanje“, kaže Erdman. Šira javnost, kaže, ima malo interesa za suočavanje s poviješću. Mnogi ne žele da ih se podsjeća na neslavnu prošlost u vrijeme ekonomskog i društvenog napretka, žali se Erdman.

Na međunarodnoj razini postoji želja da se pokaže da se obrađuju mračna poglavlja povijesti, ali ona često doživljava nedostatak interesa, pa čak i odbacivanje. Ova znanstvenica provodi istraživanja u Kazahstanu već desetljeće, ali joj nedostaje financijskih sredstava za dalja istraživanja.

Yunna Kinereish jedna je od mladih ljudi u Kazahstanu koji ne žele da se prošlost zaboravi. Njemačko-kazahstanka rodom iz Astane podijelila je sljedeće s DW-om: "Moji preci preživjeli su sustav Gulag u Kazahstanu. Stoga je za mene važno ne zaboraviti svoje korijene i prenijeti dalje ono što su naši preci doživjeli i propatili."

Ovaj tekst je napisan u sklopu studijskog putovanja koje je organizirala "Savezna zaklada za suočavanje s diktaturom SED-a". Zaklada, koja je financirana novcem poreznih obveznika, od 1998. godine posvećena je istraživanju komunističke diktature u Njemačkoj, DDR-u i drugim zemljama.

Vlade zemalja jugoistočne Azije ponovo razmatraju nuklearnu energiju kako raste potrošnja električne energije, što ukazuje na zavisnost regiona od fosilnih goriva.

Rast potrošnje uglavnom pokreću nove fabrike, električna vozila i nastojanja zemalja regiona da privuku data centre, dok istovremeno pokušavaju da smanje emisije ugljenika.

Nijedna zemlja jugoistočne Azije trenutno nema nuklearnu elektranu koja proizvodi struju za komercijalne potrebe, ali nekoliko država ponovo ulaže nade u nuklearnu energiju i oživljava planove koji su godinama bili na čekanju.

Osmog septembra državna kompanija Petrovietnam i južnokorejski KEPCO dogovorili su produbljivanje saradnje na planiranom projektu nuklearne elektrane Ninh Thuan 2 u Vijetnamu. Šest dana kasnije vlada Singapura saopštila je da otvoreno razmatra nuklearnu energiju i male modularne reaktore (SMR), naglasivši ipak da odluka još nije donijeta.

Vijetnam želi da dvije nuklearne elektrane u Ninh Thuanu budu puštene u rad do 2035. godine i planira najmanje jedan projekat malog modularnog reaktora.

Indonezija planira početnih 500 megavata nuklearnih kapaciteta, a početak rada prvih reaktora predviđen je za 2032. godinu. Filipini rade na tome da od iste godine počnu proizvodnju prvih 1.200 megavata nuklearne energije.

Najnoviji nacrt energetskog plana Tajlanda predviđa prvi mali modularni reaktor 2037. godine, dok su Malezija i Singapur još u fazi razmatranja i studija.

Energetski šokovi naspram sjenke Fukušime

Obnovljeno interesovanje predstavlja veliki zaokret u odnosu na oprez koji je uslijedio nakon nuklearne katastrofe u japanskoj Fukušimi 2011. godine.

Nesreća je zaustavila planove nekoliko zemalja jugoistočne Azije da krenu u razvoj nuklearne energije, rekao je za DW Alvin Ču, viši saradnik Instituta za međunarodne studije S. Radžaratnam (RSIS) na Tehnološkom univerzitetu Nanjang u Singapuru.

Ali, niz geopolitičkih šokova posljednjih godina promijenio je debatu o energiji.

Prema Međunarodnoj agenciji za energetiku (IEA), proizvodnja električne energije u jugoistočnoj Aziji od 2015. porasla je za oko 60 odsto. Najveći dio tog rasta obezbijedio je ugalj, čiji je udio u regionalnoj proizvodnji električne energije povećan sa 37 na 47 odsto.

Rat u Ukrajini i aktuelna kriza na Bliskom istoku dodatno su pojačali zabrinutost zbog energetske bezbjednosti u zemljama u razvoju, dok se većina vlada jugoistočne Azije istovremeno obavezala da će do 2050. ili 2060. dostići nultu neto emisiju, kaže Ču.

Očekuje se da će potražnja za električnom energijom u regionu između 2026. i 2030. rasti u prosjeku za 5,3 odsto godišnje.

„Nuklearna energija se smatra održivim rješenjem za oba izazova – klimatske promjene i energetsku bezbjednost“, kaže Ču.

Privlačnost modularnih reaktora

Jedan od razloga zbog kojih vlade ponovo razmatraju nuklearnu energiju jeste to što se današnja tehnologija značajno razlikuje od one koja je korištena prije 15 godina u Fukušimi.

Mali modularni reaktoriproširili su mogućnosti za razvoj novih projekata. Za razliku od konvencionalnih reaktora, SMR-ovi su projektovani kao manje jedinice koje se potencijalno mogu dodavati postepeno.

„U prošlosti je razvoj nuklearne energije uglavnom značio izgradnju veoma velikih konvencionalnih reaktora, što je podrazumijevalo dug period izgradnje, ogromna početna ulaganja i elektroenergetske mreže sposobne da prihvate veoma velike proizvodne jedinice“, rekao je za DW Džej-Šeng Tan-Su, docent i direktor na Školi javne politike Li Kuan Ju u Singapuru.

„SMR-ovi su promijenili debatu o nuklearnoj energiji u jugoistočnoj Aziji jer potencijalno omogućavaju da nuklearna energija bude kompatibilna s manjim elektroenergetskim mrežama, manjim zemljama i postepenim ulaganjima“, dodao je.

To, međutim, ne znači da će mali modularni reaktoririješiti ekonomske probleme nuklearne energije. Mnogi modeli još su u ranoj fazi primjene, što znači da obećanja o jeftinijoj izgradnji zahvaljujući masovnoj proizvodnji tek treba da budu potvrđena u širokoj komercijalnoj primjeni.

Još jedan faktor koji vraća nuklearnu energiju na dnevni red jeste ubrzano širenje data centara, kojima su potrebne velike količine pouzdane električne energije, rekao je za DW Julijus Cezar Trajano, istraživač u Centru za studije netradicionalne bezbjednosti pri RSIS-u.

IEA očekuje da će potrošnja električne energije data centara u jugoistočnoj Aziji do 2030. godine biti više nego udvostručena. Više od 70 odsto postojećih kapaciteta data centara u regionu koncentrisano je u Singapuru i Džohoru na jugu Malezije. „Zbog toga zemlje sada nuklearnu energiju razmatraju uz veći naglasak na upravljanju i regulatornim kapacitetima nego tokom ranijih pokušaja“, kaže Trajano.

Izgradnja nuklearne sigurnosne mreže

Najveći problemi, međutim, i dalje su uglavnom isti. Nuklearne elektrane, uključujući i male modularne reaktore, zahtijevaju mnogo vremena i novca, dok zemlje koje tek ulaze u nuklearnu energetiku moraju da uspostave nezavisna regulatorna tijela, obuče specijalizovane kadrove i razviju pouzdane sisteme za upravljanje radioaktivnim otpadom i reagovanje u vanrednim situacijama.

Geografija predstavlja dodatni problem. Dijelovi jugoistočne Azije izloženi su zemljotresima, vulkanima i cunamijima, zbog čega su izbor lokacije i planiranje za vanredne situacije posebno osjetljivi.

Nuklearna energija takođe postavlja neuobičajeno visoke zahtjeve pred državne institucije, kaže Tan-Su. Vlade moraju da izgrade institucije za čije je uspostavljanje potrebno mnogo vremena i koje moraju pouzdano funkcionisati decenijama. „Za zemlje koje prvi put razvijaju nuklearnu energiju, izgradnja čitavog tog sistema može zahtijevati podjednako truda kao i izgradnja same elektrane“, dodao je.

Dug put do nuklearne energije

Podrška javnosti predstavlja još jedan problem. Istraživanje filipinske vlade objavljeno prošle godine pokazalo je da više od 70 odsto ispitanika podržava potencijalnu ulogu nuklearne energije u proizvodnji električne energije.

Nasuprot tome, izvještaj Indonesia Energy Transition Outlook 2026 pokazao je da je 78 odsto ispitanika nuklearnu energiju navelo kao najmanje poželjan izvor energije. „Najveća prepreka je politička volja da se krene u primjenu nuklearne energije, koja u određenoj mjeri zavisi od stava javnosti“, rekao je Ču.

Velike razlike u kapacitetima država jugoistočne Azije i njihovim elektroenergetskim sistemima takođe čine malo vjerovatnim da će region slijediti jedinstven put, kaže Trajano.

Vijetnam je obnovio planove za velike konvencionalne nuklearne elektrane, Indonezija i Tajland pridaju sve veću pažnju malim modularnim reaktorima, dok Singapur još gradi stručne kapacitete potrebne da bi utvrdio da li je nuklearna energija uopšte pogodna za tu zemlju.

„Jasno je da danas postoji mnogo veći politički zamah za nuklearnu energiju u jugoistočnoj Aziji nego prije deset godina i mislim da bi neke zemlje na kraju mogle da je uvedu“, kaže Tan-Su. „Ali prelazak od najave nuklearnih ambicija do finansiranja, izdavanja dozvola, izgradnje i bezbjednog rada reaktora ogroman je korak.“

Šest mjeseci nakon parlamentarnih izbora Bugarska bira novog predsjednika države.

Iako je uloga predsjednika Bugarske uglavnom reprezentativna, izbori 25. oktobra - uz mogući drugi krug 1. novembra - poslužit će kao test za vladu bivšeg predsjednika Rumena Radeva, čija je stranka u aprilu odnijela uvjerljivu izbornu pobjedu i osvojila dosad nezabilježenu većinu, prvu takvu u Bugarskoj u gotovo tri desetljeća.

Iako se na glasačkom listiću nalazi 27 kandidata, utrka se svela na dvoboj između aktualne predsjednice Ilijane Jotove, koja je u dva mandata obnašala i dužnost Radevove potpredsjednice i koju podupire premijer, te bivšeg privremenog premijera Andreja Gurova, kojeg podupiru oporbene stranke.

Uloga predsjednika

Prema bugarskom Ustavu, predsjednik Bugarske utjelovljuje nacionalno jedinstvo. Predstavlja zemlju na međunarodnoj razini (uz nekoliko izuzetaka), vrhovni je zapovjednik oružanih snaga, imenuje članove Vrhovnog sudbenog vijeća i različitih regulatornih tijela, uključujući privremene vlade, te ima pravo veta na zakone.

Hristo Panchugov, politolog s Novog bugarskog sveučilišta u Sofiji, smatra da je predsjednička dužnost, unatoč formalno ograničenim ovlastima, osobito važna u trenutačnim okolnostima.

„Prvi put u modernoj demokratskoj istoriji Bugarske imamo potpuno neupitnu većinu koju ne održava koalicija, nego jedna politička stranka, dok se opozicija u potpunosti raspada”, izjavio je za DW Panchugov. On je dodao da bi bilo bolje da je kampanja bila više usmjerena na pitanje „može li predsjednik djelovati kao protuteža”.

Opozicioni kandidat Andrej Gurov ponovio je to stajalište u razgovoru za DW: „Svjedočimo koncentraciji moći koja uvijek nosi obilježja po kojima bi mogla skliznuti prema autokratiji... Predsjednik mora znati reći ne.”

Ilijana Jotova odbila je zahtjev DW-a za intervju.

Uticaj rata u Ukrajini

Predsjedničku utrku u početku su obilježili manji predizborni skupovi, nedostatak televizijskih sučeljavanja i brojni osobni napadi na dvoje vodećih kandidata.

Ali posljednjih su sedmica, nakon napada dronovima na brodove na Crnom moru, došle do izražaja razlike između vodećih kandidata u pogledu podrške Ukrajini.

Bugarska vlada isprva je odbila pozive da se pridruži Koaliciji voljnih i NATO-ovoj inicijativi za borbu protiv dronova, no nakon nedavnih napada dronovima promijenila je stajalište o potonjoj inicijativi.

Jotova se zauzima za uspostavu „Koalicije za mir”, u kojoj bi, prema njenom mišljenju, Bugarska imala snažniji diplomatski uticaj u procesu okončanja ruskog rata protiv Ukrajine. „U našoj zemlji ima mnogo ratnih huškača, ali ja nisam jedna od njih”, izjavila je na predizbornom skupu ovog mjeseca. „Dokle god sam predsjednica - ako mi ukažete povjerenje - nijedan bugarski vojnik neće otići u Ukrajinu.”

Jotova je nastojala uvjeriti birače da bugarske postrojbe neće biti poslane u Ukrajinu, premda to nije bila tema javne rasprave, a slanje vojnika isključeno je i parlamentarnom deklaracijom iz 2025. godine, kojom je potvrđeno da bugarske oružane snage neće sudjelovati u neprijateljstvima na ukrajinskom teritoriju.

Ipak, nedavni napadi dronovima na trgovačke brodove na Crnom moru dodatno su povećali pritisak na predsjednicu i stranku Progresivna Bugarska, koju predvodi Rumen Radev.

Posljedice napada dronovima na Crnom moru

„Napadi dronovima na Crnom moruunijeli su dotad apstraktnu geopolitičku situaciju izravno u svakodnevni život svakog Bugara”, izjavila je za DW Boriana Dimitrova, direktorica i partnerica agencije za istraživanje tržišta i javnog mnijenja Alpha Research.

Mnogi u Europi, uključujući ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, izravno su okrivili Rusiju za te napade. Činjenica, da bugarski čelnici nisu jasno imenovali odgovorne za napade, izazvala je nezadovoljstvo diljem zemlje.

Nakon prvog napada dronom predsjednica Jotova sazvala je bugarsko Savjetodavno vijeće za nacionalnu sigurnost. U naknadno objavljenoj izjavi Vijeća nije naveden izvor prijetnje na Crnom moru.

Sedam dana poslije, nakon drugog napada, premijer Radev je izjavio: „Nemamo čvrste i nedvosmislene dokaze na temelju kojih bismo mogli optužiti bilo koju konkretnu stranu; ipak, logika upućuje na to da ishod ide na račun Rusije.” Nakon toga pozvao je ruskog veleposlanika na razgovor.

Protivljenje „neodređenom” vanjskopolitičkom stajalištu

Stajališta vlade i predsjednice utiču na tok izborne utrke. „Primjećujemo blagi pad podrške Ilijani Jotovi. To nipošto ne ugrožava njeno prvo mjesto u prvom krugu, ali podrška joj je ipak pala zbog nejasnoća u nekim njenim stajalištima”, rekla je Boriana Dimitrova.

Kako je pitanje sigurnosti dospjelo u središte javne rasprave, neki su Bugari izašli na ulice Sofije prosvjedujući protiv onoga što smatraju neodređenim vanjskopolitičkim stajalištem vlade po tom pitanju.

„Mislim da su napadi dronovima na Crnom moru i krajnje beskičmenjačko držanje predsjednice, premijera i svih koji su složno djelovali bili kap koja je prelila čašu. Vjerujem da bi to uoči predsjedničkih izbora trebalo poslužiti kao katalizator”, izjavila je za DW jedna od prosvjednica Vlada Tzenova.

Sve se to odražava u preliminarnim rezultatima posljednje ankete koju je provela agencija Alpha Research. Iako se očekuje veći odaziv birača, razlika između dvoje vodećih kandidata se smanjila: Jotova je i dalje u vodstvu, s prednošću od oko 12 posto ispred Gurova u prvom krugu, ali ta je prednost manja nego prije.

Tko bi mogao odlučiti ishod izbora?

Ipak, ove nedavne promjene ne znače nužno i promjenu odnosa političkih snaga. Panchugov je rekao da je Gurovovu kampanju otežalo njegovo oklijevanje pri objavi kandidature, nedostatak „strasti” u kampanji te činjenica da je prije ulaska u izbornu utrku rijetko komentirao aktualna zbivanja.

Osim toga, najvjerojatnije je da će pristaše kandidata proruske nacionalističke stranke Vazrazhdane (Preporod), koja je u anketi Alpha Researcha zauzela treće mjesto, u drugom krugu poduprijeti Jotovu.

Na ishod izbora mogla bi uticati i činjenica da dvije etablirane stranke, GERB i DPS, koje su u aprilu zajedno dobile potporu više od 660.000 birača, nisu istaknule predsjedničkog kandidata.

Prema podacima agencije Alpha Research, polovica pristaša stranke GERB ne namjerava glasati u prvom krugu. Ta je stranka 17 godina dominirala bugarskom političkom scenom, ali je u decembru 2025. izgubila vlast nakon masovnih antikorupcijskih prosvjeda koje su poduprle opozicione stranke sklone Andreju Gurovu.

Očekuje se da će većina preostalih pristaša GERB-a poduprijeti Gurova jer se ta stranka tradicionalno protivila političkoj opciji kojoj pripada Ilijana Jotova, Bugarskoj socijalističkoj stranci.

Istodobno raste mobilizacija i u Gurovovoj predizbornoj kampanji i među nacionalističkim strankama. Posljednje privlače potporu birača razočaranih suzdržanim odgovorom vlade na napade dronovima.

„Na ove izbore možemo gledati kao na prvi test povjerenja u stranku, koja je nedavno pobijedila na izborima”, rekla je Boriana Dimitrova. „U mirnim vremenima najviše pozornosti privlači politički centar; u turbulentnim vremenima veću vidljivost stiču kandidati koji zauzimaju jasnije stajalište - bez obzira na to u kojem smjeru.”

Postoji malo nacionalnih izbora koji imaju toliku težinu za životnu sredinu kao predsjednički izbori u Brazilu. A ovaj izborni proces pomno se prati i izvan granica zemlje.

Kao dom najvećeg dijela Amazonske prašume, koja je od globalnog značaja kao "carbon sínk" (op.red.: globalni sistem koji iz atmosfere apsorbira više CO2 nego što ga otpušta što ga čini ključnim u borbi protiv klimatskih promjena), politika Brazila u oblasti zaštite čovjekove okoline može se odraziti na cijelu planetu.

Ekolozi su već izrazili zabrinutost nakon što je Flávio Bolsonaro — sin bivšeg desničarskog predsjednika Jaira Bolsonara — u prvom krugu izbora osvojio 2% više glasova od aktuelnog predsjednika Luiza Inácia Lule da Silve.

„To bi bio drugi dolazak Bolsonara, sa još radikalnijim Bolsonarom“, rekao je Claudio Angelo, koordinator za međunarodnu politiku u Climate Observatoryju, mreži brazilskih nevladinih organizacija. „Ne želim zvučati alarmantno, ali rekao bih da je ponovna pobjeda Lule jedino što stoji između nas i nestanka Amazona.“

Jedna od najmoćnijih prirodnih odbrana

Amazonska prašuma skladišti ogromne količine ugljen-dioksida (CO₂) koji se oslobađa u atmosferu sagorijevanjem fosilnih goriva. Zbog toga pomaže u regulisanju klime na Zemlji.

Desetljećima je tropska prašuma bila jedna od najmoćnijih prirodnih odbrana protiv klimatskih promjena. Istovremeno je pretrpjela široko rasprostranjenu sječu i deforestaciju.

Tokom predsjedničkog mandata Jaira Bolsonara, od 2019. do 2023. godine, agencije za zaštitu okoliša bile su oslabljene, a napori na provođenju zakona smanjeni, što je dovelo do krčenja tropskih šuma nezabilježenim tempom.

„Agenda zaštite okoliša bila je zanemarena, a nivo kontrole koju je vlada imala nad krčenjem šuma i zagađenjem prirode u cjelini bio je značajno oslabljen“, rekao je Claudio Forner, šef klimatske politike u berlinskom think tanku Climate Analytics.

Tokom Bolsonaroovog četverogodišnjeg mandata procjenjuje se da je uništeno 45.586 km² Amazona, što je površina veća od Danske. Šuma također više nije otporna kao nekada, a naučnici upozoravaju da njeni pojedini dijelovi sada emituju više CO2 nego što ga apsorbuju.

Lula je na vlast došao s obećanjem da će zaštiti Amazonsku prašumu. Pozvao je na zaustavljanje krčenja šuma do 2030. godine, pojačano praćenje aktivnosti na šumskom području i jačanje brazilske Agencije za zaštitu okoliša IBAMA. Krčenje šuma naglo je smanjeno tokom njegovog mandata, a 2026. godina trebala bi biti godina s najnižim nivoom sječe šuma u posljednjoj deceniji. To predstavlja ukupni pad od 41% u odnosu na period Bolsonaroove vlasti.

Sukob zaštite okoliša i ekonomije

Stručnjaci su već kritikovali stavove Flávija Bolsonara o zaštiti šuma. Kao senator 2019. godine, predložio je nacrt zakona koji bi mogao imati ozbiljne posljedice po Amazon. Dok su vlasnici zemljišta trenutno obavezni da 80% svoje imovine ostave za očuvanje autohtonog bilja, njegov prijedlog bi im omogućio da svojim zemljištem raspolažu gotovo bez ograničenja.

„Signal, koju predsjednik šalje, je: ‘možete krčiti šume’ ili ‘sada je teže krčiti šume’“, rekla je Ana Yang, direktorica Centra za okoliš i društvo pri londonskom think tanku Chatham House. „Onog trenutka kada smanjite kapacitete za provođenje zakona, krčenje šuma raste“, kaže ona za DW.

Bolsonaro je međutim obećao da će do 2029. godine okončati ilegalno krčenje šuma, godinu dana prije roka koji je postavio Lula. Međutim, Claudio Angelo je kritičan prema tom obećanju. „On neće okončati ilegalno krčenje šuma provođenjem zakona, nego tako što će sječu učiniti legalnom“, kaže Angelo.

Stručnjaci za zaštitu okoliša strahuju da bi Bolsonaro mogao ukinuti mnoge mjere zaštite prašume, koje su ojačane tokom mandata aktuelnog predsjednika.

„Nažalost, klimatske promjene postale su pitanje podjele po političkim linijama. Umjesto da ponudi rješenje iz svoje perspektive, desnica klimatske promjene predstavlja kao izmišljeni problem... tvrdi da regulacija šteti ekonomskom rastu ili konkurentnosti te da je cilj ljevice kontrolisati sredstva za proizvodnju“, primjećuje Forner.

U intervjuu za brazilske medije u augustu, Bolsonaro je rekao da smatra da su ekstremne vremenske prilike ciklične kao i da ne vjeruje da su one isključivo povezane s ljudskim djelovanjem.

Nema jednostavne klimatske pobjede

Pobjeda Bolsonara vjerovatno bi značila udaljavanje Brazila od svoje pozicije lidera u zaštiti klime, što je dodatno potvrđeno prošle godine kada je zemlja bila domaćin klimatske konferencije COP30 u amazonskom gradu Belému.

Ali čak ni pobjeda Lule na izborima ne bi predstavljala potpunu klimatsku pobjedu, smatraju stručnjaci. Iako je njegova administracija, koja je na vlasti, ostvarila značajno smanjenje krčenja šuma, istovremeno je podržala planove za povećanje proizvodnje nafte.

Angelo je odluku da se dozvole probna bušenja nazvao „izdajom“ Lulinog mandata, ali je dodao da je predsjednikov ukupni učinak, kada je riječ o klimi, „prilično impresivan“.

„Lula je najgori klimatski lider na svijetu, ako se izuzmu svi ostali“, rekao je Angelo za DW.

Aktuelni predsjednik Lula suočit će se s Bolsonarom u drugom krugu izbora 25. oktobra. Međutim, iako stručnjaci kažu da bi ishod mogao odrediti sudbinu Amazona i širih napora za ograničavanje globalnog zagrijavanja, za mnoge Brazilijance klima nije visoko na listi prioriteta.

„Ono, do čega je ljudima stalo, jeste pristup obrazovanju, sanitarne usluge i zdravstvena zaštita“, kaže Yang. Put, koji bi se izgradio i koji bi vodio kroz Amazon, kako bi se omogućio pristup tim uslugama, bio bi poželjan za birače, iako ljudi izvan Brazila to kritikuju zbog uništavanja dijelova prašume, dodala je ova ekspertica i zaključila:

„Oni nemaju vremena da se brinu o tome. Ne zato što im nije stalo, nego zato što im je stalo samo do vlastitog preživljavanja“.

Sve je počelo jednim obećanjem 2012.: „Srbija će da postane dio Evropske unije, a Kosovo će da ostane srce Srbije“. Vlast premijera Dačića, ministra odbrane Vučića i predsjednika države Tome Nikolića tako je obećala dvije stvari, koje ne samo da su protivrječile jedna drugoj, već su se u posljednjih 14 godina pokazale kao – nemoguće.

Najprije je izgledalo da će savitljivi Dačić i naizgled preobraćeni Vučić zaista raskinuti sa korupcijom i odlučno povesti zemlju ka članstvu u Evropskoj uniji. Nekadašnji nepomirljivi nacionalisti su uz briselsko posredovanje potpisali Sporazum sa otcjepljenim Kosovom. Tako je Srbija Evropskoj uniji podarila spoljnopolitički uspjeh, a takvi uspjesi su u Briselu deficitarna roba. Stoga je uslijedila nagrada.

Mitska Evropa

Početak pregovora Srbije i Evropske unije januara 2014., mjeren intenzitetom ratne propagande iz 1999, koja je bila gromoglasna i u zapadnim prijestonicama i u Beogradu, bio je mnogo više od pukog administrativnog čina.

Ponesen velikim osjećanjima, u tekstu koji je napisao prije odlaska u Brisel, Vučić sebe i svoje djelo – otvaranje pregovaračkih poglavlja – vidi kao „najrevolucionarniji dan u novijoj srpskoj istoriji“. Premijer govori o tome da je zemlja stigla na kraj puta koji je „trajao punih dvije stotine godina".

Na unutrašnjem planu igrači o kojima govorimo, u izmijenjenom redoslijedu moći, pretvorili su Srbiju korak po korak u partijsku državu. Demokratska pravila igre, nikada do kraja prihvaćena ni u prethodnim vlastima, jedno po jedno su skrajnuta. Nikolić je poslije prvog mandata prihvatio prinudnu političku penziju da bi pozornicu ustupio mlađem i ambicioznijem Šešeljevom učeniku, Aleksandru Vučiću.

On je pragmatično dovijanje Srbije između velikih sila proglasio doktrinom: Nije htio da zatvori nijedna vrata. Kroz prva ulaze ruski energenti, a kroz druga teku rijeke evra. Dobro zamišljeno, ali dugoročno gledano to može biti spoljna politika Kine, ne i Srbije. Tek je rat u Ukrajini to do kraja ogolio.

Vučić na sljedećim parlamentarnim izborima dobija apsolutnu većinu i premijersku stolicu.

Treba se sjetiti kakva je atmosfera tada vladala u Srbiji. Političke elite su građane više puta prevarile. One Miloševićeve su ih odvele u ratove i poraze, a one poslije njega u tranziciju koja je poprimila kleptomanske razmjere. Potom su se sve nade usredsrijedile na reformisane nacionaliste, koji na dnevnom redu nemaju veliku Srbiju već veliku Evropu.

Ozlojeđeni i prevareni

Dakle, ljudi, čija su očekivanja gorko iznevjerena i u eri poslije Miloševića, tražili su nekoga ko bi im vratio nadu. Ili ko bi im donio spas. Vučić je u drugoj deceniji novog milenijuma ponudio dovoljno veliku projekcionu površinu za tu nadu. Međutim, loša vijest, koju su građani potisnuli, glasila je: plebiscitarno potvrđeni autokrati sa mesijanskim mušicama uglavnom smatraju da su besmrtni. Poslije niza izbora, afera, protesta, pokazalo se da Vučić nije toliko privržen banalnim stvarima kao što su demokratija i Ustav koliko svojim besmrtnim ambicijama.

Stalno je isticao da hoće „pristojnu, modernu i uređenu zemlju“. To je htjela i većina građana Srbije. Ali, njegova stranka je postala kičma nepristojnog partokratskog sistema u kojem sposobni ljudi bez partijske knjižice idu u inostranstvo. Politički uticaj na pravosuđe onemogućava pravnu državu, što je anahrono, a ne moderno. Postoje antikorupcioni zakoni, ali ne i antikorupciona praksa, a zemlja ogrezla u korupciji nije ni pristojna, ni moderna, ni uređena.

Provaliju između riječi i djela Vučić je vješto prekrivao onim što najbolje zna – hudinijevskim insceniranjem svog ega na upodobljenim medijima. Tu se ništa nije promijenilo ni u sadašnjoj predizbornoj kampanji. Samo je sve to eskaliralo, pošto je protivnik mlad i jak.

Bivši predsjednik često satima obrazlaže svoje mišljenje, polemišući protiv odsutnih protivnika. Povremeno za svaki slučaj zastupa i mišljenje drugačije od sopstvenog. Njegove vizije sežu tako daleko, da vidi prednost svoje stranke od pola miliona glasova, dok ozbiljni stručnjaci procjenjuju da je istorijski maksimum odavno iza njega. Teško je odgonetnuti da li se radi o prizemnom predizbornom marketingu ili deluziji usljed predugog ostanka na vlasti bez ozbiljnog institucionalnog ograničenja.

Šta smo zapravo vidjeli u ovoj predizbornoj kampanji? Na strani vlasti više istoga. Studentska lista, međutim, ima nešto, što je Vučić jednom davno, zahvaljujući jedinstvenom istorijskom trenutku, mogao da predstavlja, a sada se jedva toga sjeća. Studentska lista je projekciono platno za probuđenu nadu.

U Srbiji svakako postoji kontinuitet u shvatanju partije kao hraniteljke, dok su država i mediji plijen pobjednika. Postoji podanički mentalitet i filozofija kazana. Postoji osionost vlasti koja sve više podsjeća na miloševićevsko-šešeljevsku nabusitost devedesetih. I deprivilegovani slojevi koji tu osionost još uvijek doživljavaju kao svoju osvetu nekadašnjoj eliti.

Osmjeh i zlovolja

Ovo nije samo generacijska polarizacija, ali ima i njenu boju. Mladi, nasmijani ljudi koji umiju pristojno da se izraze i njihovi roditelji, babe i djede koji su ostali mladi duhom, sa jedne strane. Sa druge – kolone zrelijih, uglavnom smrknutih ljudi.

Budući da Aleksandar Vučić vješto barata svim registrima i tonalitetima jedne te iste pjesme u kojoj je on neka vrsta Svetog Đorđa koji na koplje nabija sve političke aždaje, može se pretpostaviti da će ga birači iz one kolone smrknutih ljudi većinski podržati.

Njihov Aleksandar Vučić brani imaginarno Kosovo, voli imaginarnu Rusiju. Dok državne nadležnosti prenosi na Prištinu i – kako pišu njemački mediji – Ukrajini prodaje municiju. Za njega je Srbija dio mitske Evrope, kako ne bi nikada postala članica Evropske unije. Ne zbog Kosova, već zbog zajedničkih pravnih tekovina koje bi, ako bi se primjenile, razvlastile njegovu tehno-feudalnu kastu.

Prvaci te kaste su već pokazali da su spremni da korupcijom ubijaju ljude. Da pošalju svoje paravojne falange protiv neistomišljenika. Da među obične ljude ubace provokatore kako bi poslije opravdali represiju. Sve smo to već vidjeli.

Nadamo se da su svjesni da spirala nasilja može da poprimi oblik bumeranga.

Vučić nije jedinstven, on se uklapa u poznati pseudodemokratski model ponašanja i iliberalnu tehniku vladavine. Postmoderna demokratura sa cirkuskim rijaliti-elementima, na žalost, nije više izuzetak ni u svijetu, ni na Balkanu. Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć. Orvelovo Ministarstvo istine ima nedvosmislen program – istina je laž. Književnost je predvidjela sve što nam se događa. Samo što je stvarnost nadilazi.

Ako ove izbore posmatramo kroz prizmu emocionalne mobilizacije, onda je to sudar straha i agresivnosti rođene u njegovom golemom krilu, sa probuđenom nadom. Hipnotisana i probuđena Srbija se prebrojavaju. Pod nemogućim uslovima. Jedan moj drug je rekao da je to zapravo utakmica bez sudije.

Meni na um pada izreka koju pripisuju Aristotelu – nada je san budnih. U tom snu je ponedjeljak u postfeudalnoj Srbiji osvanuo kao svaki drugi dan, jer ničija majka nije zaplakala.

Prije samo nekoliko mjeseci, život u Kijevu, koji je bio relativno miran, razlikovao se od života u blizini prvih linija fronta. Sada, ruski napadi, koji su u toku, prisiljavaju ljude u glavnom gradu Ukrajine da provode noći u skloništima.

I svako jutro moraju provjeravati jesu li im domovi još uvijek tamo, gdje su ih ostavili jesu li im voljeni još živi. Svakodnevni život u Kijevu dramatično se promijenio.

Gdje ljudi pronalaze sklonište od napada

Oko 22 sata, stanice kijevske podzemne željeznice pretvaraju se u ogromne improvizirane spavaonice. Ljudi rašire madrace i postave krevete. Djeca se priljubljuju uz odrasle, a kućni ljubimci uz svoje vlasnike ili pronalaze mjesto među ljudima koje ne poznaju između hladnih zidova.

Slike podsjećaju na Drugi svjetski rat, kada je londonska podzemna željeznica igrala sličnu ulogu za stanovnike grada. Masovnim zračnim napadima na britanske gradove, nacistička Njemačka nastojala je tada slomiti otpor naroda. Hiljade stanovnika Londona u to je vrijeme tražilo utočište u stanicama podzemne željeznice.

Čak ni u Kijevu, s četiri milijuna stanovnika, nema dovoljno skloništa. Podzemna željeznica je jedno od rijetkih mjesta gdje ljudi mogu pronaći utočište od ruskih napada.

Ipak, kada toliko ljudi mora izdržati sate zatočeništva pod zemljom, napetosti rastu. Dolazi do svađe oko sjedala, a neki postavljaju šatore kako bi sebi osigurali malo privatnog prostora.

"Živi smo, opet smo imali sreće", kaže Halyna, čvrsto grleći svog petogodišnjeg sina Romana. Gotovo svake večeri vodi ga do najbliže stanice podzemne željeznice, čak i kada se ne oglasi sirena za zračnu uzbunu. Njezin stan nalazi se u četvrti Lukjanivka, koju Rusija sustavno pretvara u ruševine već gotovo pet godina.

Dok sirene neprestano zavijaju, upozorenje glasi: "Potražite sklonište!" Ali gdje biste trebali otići ako u blizini nema skloništa? Za mnoge stanovnike Kijeva, jedina opcija je hodnik bez prozora u stanu.

Kako djeca postaju žrtve ruskih dronova

Četrnaestogodišnji Daniel Umanskyj bio je u svojoj sobi i radio zadaću u septembru, kada je ruski dron udario u stambenu zgradu u središnjem okrugu Pechersk. Dječak nije imao šanse da preživi.

Jedan susjed se u trenutku udara slučajno našao u hodniku sa svojom kćeri. „Žurili smo u školu i trebali smo krenuti puno ranije, ali smo zakasnili. I to nam je spasilo živote. Za Danielovu smrt saznao sam iz susjedstva. To je tragedija“, kaže Vlad.

„Ovim bolesnim čudovištima je svejedno koga ubijaju", kaže bijesno ovaj stanovnik. Ispred oštećene stambene zgrade posađeno je cvijeće u spomen na Daniela.

U Kijevu su napadima izložena čak i mjesta gdje se okupljaju djeca. Početkom oktobra ruski dron pogodio je školsku zgradu na jugozapadu glavnog grada. Srećom, učenici i učitelji već su bili u skloništima. Budući da bojeva glava drona nije eksplodirala, ovaj put nije bilo ozlijeđenih.

„Djecu smo podučavali uživo jer imamo veliko sklonište za više od 500 učenika. Tamo ima dovoljno mjesta za sve. Zato su djeca od prvog do devetog razreda mogla pohađati školu“, kaže ravnateljica Walentyna Tschorna za DW.

Hoće li se održavati nastava uživo ovisi ne samo o odluci roditelja i školske uprave, već i o dostupnosti skloništa i koliko dugo traje sirena za zračnu uzbunu.

Opasnost vreba kod kuće, na putu do škole, u školi

Ako se ujutro oglasi sirena za zračnu uzbunu, a dijete je taj dan još uvijek kod kuće, on ne može više pohađati nastavu. "To je ogroman teret za roditelje. Moraju ići na posao, a dijete ostaje samo kod kuće", kaže novinarka iz kijevske redakcije DW-a, čija kći tamo pohađa školu.

"Put do škole je također opasan jer se sirena za zračnu uzbunu može oglasiti u bilo kojem trenutku. Moja kći ide u školu nedaleko od tvornice zrakoplova Antonov. Jednog dana mi je napisala: 'Ne možete zamisliti kakva je to eksplozija bila! Bili smo vani s prijateljima, a onda se začuo prasak. Ne znam je li nešto oboreno ili je negdje nešto pogodila.' Takve stvari užasavaju djecu. Ali čak i kada moja kći ostane kod kuće, brinem se da bi projektil ili dron mogli pogoditi našu kuću", kaže ona.

Upravo je to obitelj već iskusila. Početkom septembra, ruski dron udario je u njihovu stambenu zgradu. Sam stan nije oštećen, a njihova kći je tog jutra bila u školi. To ilustrira koliko vlastiti opstanak i opstanak voljenih ovisi isključivo o sreći. Kad se oglasi sirena za zračnu uzbunu, niko ne zna ko će taj put imati peh.

Školska nastava također je više puta prekidana zbog zračnih napada. Djeca moraju napustiti svoje učionice i potražiti sklonište. Ali ako škola nema sklonište, online učenje je jedina opcija.

Potpuna nastava na daljinu nije moguće u ovim uvjetima. Neke se obitelji već sele u druge gradove ili sela kako bi njihova djeca tamo mogla pohađati školu.

Rusija cilja na kijevske mostove

Zaštitne mreže protiv dronova i sustavi protuzračne obrane sada su standardna značajka kijevskih mostova. Oni sve više nalikuju cestama u područjima Kramatorska ili Hersona - na prvim linijama fronta.

Nedavno su ruske snage započele napade na mostove na Dnjepru. To je poseban problem za brojne putnike koji svakodnevno prelaze rijeku na putu do posla.

Sasvim obično jutro, putovanje na posao ili kratko zaustavljanje na benzinskoj postaji - svaki trenutak mogao bi biti posljednji, jer nikad ne znate gdje će ruski dron ili raketa udariti.

Ljudi u modusu preživljavanja

Krajem septembra u Kijevu su ponovno započeli iznenadni nestanci struje. Prvi put nakon dugo vremena je čak i metro bio paraliziran ruskim napadom. Usred ovog previranja, vlasti pokušavaju održati život u gradu.

Policijski sat je skraćen i sada je na snazi od 1 do 5 sati ujutro. Nadalje, nekim ustanovama je dopušteno nastaviti s radom tokom uzbune na žutoj razini, pod uvjetom da ne postoji neposredna prijetnja od napada raketama ili dronovima.

Medicinske ustanove opremljene su generatorima, a planirane operacije otkazuju se samo u iznimnim okolnostima, posebno tokom crvene razine uzbune. Crvena uzbuna označava najvišu razinu opasnosti od balističkih raketa, krstarećih raketa ili masovnih kombiniranih napada. Kada se oglasi uzbuna na crvenoj razini, odmah se mora potražiti sklonište.

Kijev sve više nalikuje gradu na prvoj liniji fronta. Budući da su i skladišta napadnuta, supermarketi se suočavaju s nestašicama. Takvi problemi s opskrbom nisu viđeni od prvih mjeseci rata 2022. godine.

S obzirom na napade na energetsku infrastrukturu, također nije jasno koliko pouzdano grad može opskrbljivati ​​svoje stanovnike grijanjem, strujom i vodom. Kijevski gradonačelnik Vitalij Kličko čak je pozvao stanovništvo da napusti glavni grad.

Ove godine ruski napadi postali su još smrtonosniji. Prema navodima vojne uprave u Kijevu, samo u prvih osam mjeseci ove godine poginulo je po 140 ljudi. U julu je taj broj bio 54, a u septembru je u napadima život izgubilo 32 civila.

U cijeloj prošloj godini poginulo je 172 stanovnika Kijeva. Ako se trend nastavi, 2026. bi mogla biti najkrvavija godina za glavni grad od početka ruske invazije.

Ipak, unatoč svim pokušajima da se Kijev učini nemogućim za stanovanje, više od 70 posto stanovnika spremno je trpjeti rat koliko god je potrebno, pokazuju podaci Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju (KIIS).

Nakon noći bez granatiranja ili žrtava, ljudi odahnu i kažu sebi: "Danas smo opet imali sreće."

Nedeljnik Špigel (Der Speigel) je na nekoliko stranica objavio reportažu o studentskom pokretu u Srbiji, Vučićevoj vlasti i predstojećim pokretima. Naslov teksta je „Osam do 12" – to upućuje na 11 sati i 52 minuta - vrijeme kada se dogodila tragedija na Željezničkoj stanici u Novom Sadu i 16 minuta ćutanja koje studenti i građani praktikuju u znak sjećanja na 16 žrtava pada novosadske nadstrješnice (po jedna minuta za svaku žrtvu). Autor Jerg Šindler između ostalog o Aleksandru Vučiću kaže: „Kao predsednik je u međuvremenu podnio ostavku, jer prema Ustavu ionako ne bi mogao da se kandiduje za treći mandat. Umjesto toga, sada želi da po drugi put postane predsjednik vlade. Ako njegova Srpska napredna stranka (SNS), skrojena po njegovoj mjeri, ponovo odnese ubjedljivu pobedu, obezbijedio bi sebi još nekoliko godina na vlasti. Vučić vjeruje da će nakon toga Srbija „izaći iz ove krize“. Njegovi protivnici to vide ovako: "Vučić je kriza!"

Ovaj 56-godišnjak, koji na ovaj ili onaj način vlada Srbijom od 2014. godine, temeljno je pretvorio svoju zemlju u Potemkinovu demokratiju. Fasade pluralističkog parlamenta, nezavisnog pravosuđa i slobodnih medija još stoje. Međutim, ono što se nalazilo iza njih je sistem, koji je izgradio Vučić tokom godina, temeljno ispraznio. Na bezbroj ključnih pozicija u politici i privredi danas sjede članovi vladajuće Srpske napredne stranke ili ljudi bliski njenom rukovodstvu. U zemlji sa 6,5 miliona stanovnika, ta stranka ima 700.000 članova i prodire u gotovo sve oblasti javnog života".

Država, to je on

Nešto dalje u tekstu kaže se: „Bilo da je riječ o predsjedničkoj ili premijerskoj funkciji, Vučić već dvanaest godina ima posljednju riječ u gotovo svim pitanjima spoljne, unutrašnje, odbrambene, finansijske i kulturne politike. Država, to je on. Kritika takvog stanja postoji odavno. Ljudi su se širom zemlje okupljali na masovnim protestima protiv tobože demokratskog režima 2018, 2020, 2021. i 2023. godine. Ipak, Vučić i njegova SNS dosad su uspijevali da odbiju sve napade, pa i služeći se prljavim trikovima".

Autor potom obrazlaže, zašto su ovi izbori dugačiji od svih prethodnih za vreme Vučićeve vladavine:

„Ovoga puta, međutim, režim je dobio protivnika koji je izvukao pouku iz grešaka ranijih protestnih pokreta. Taj protivnik nije dozvolio da ga politički prisvoje. Nema jedno prepoznatljivo lice, već mnoga nepoznata lica, koja se namjerno smjenjuju. U velikoj mjeri riječ je o studentkinjama i studentima. Oni djeluju izuzetno oprezno jer, poslije godina samovolje državnih vlasti, znaju šta bi još moglo da ih zadesi tokom ove predizborne kampanje".

U tekstu se nabrajaju opasnosti kojima su građani izloženi, ako se suprotstave volji vlasti:

„Stotine demonstranata privedene su direktno sa ulice, a nekima od njih prijeti višegodišnja zatvorska kazna ukoliko budu proglašeni krivim za kršenje Ustava, kako se navodi u optužnicima. Maskirani nasilnici pretukli su demonstrante tako da su oni završili u bolnici. Iz cijele zemlje autobusima su u Beograd dovozili pristalice vlastikako bi učestvovale u kontrademonstracijama".

„Mladi, beskompromisni i uvjereni u pobjedu"

I švajcarski dnevni list Noje cirher cajtung (NZZ) donosi tekst o Srbiji u predizbornim danima. „Mladi, beskompromisni i uvjereni u pobedu" – to je naslov teksta koji je potpisala Nora Cist, dopisnica iz Beograda.

„Srpski studenti protestuju već dvije godine, a sada na parlamentarnim izborima izazivači su dosadašnjeg vladara Vučića", kaže se na početku. Ko ima više šanse da pobijedi u nedjelju?

„Uprkos svim preprekama, studenti su uvjereni da će pobijediti. Kao dokaz navode rezultate sopstvenih istraživanja javnog mnijenja. I nezavisni istraživači smatraju da je pobjeda studentskog pokreta moguća. Nasuprot tome, ankete bliske vlastima predviđaju pobjedu SNS-a".

Autorka je razgovarala sa nizom aktera, među njima i sa Filipom Ubovićem, koji je jedna od ključnih figura u predizbornoj kampanji studenata. Bila je i u Zaječaru, vidjela studente kako pješače. U Beogradu je zaključila da je atmosfera napeta:

„Napetost uoči izbora je ogromna. Mnogi strahuju da bi nakon glasanja moglo da dođe do masovnih nereda, naročito ako Vučić ne bi prihvatio poraz. Ubović kaže: `Ako se volja građana bude poštovala, nema razloga za nasilje.` Te riječi zvuče kao upozorenje.

Mnogim studentima je, u međuvremenu, jasno jedno: ako ne pobijede, ne vide budućnost u Srbiji. Među njima je i Ubović: `Ako oni ostanu na vlasti, moraću da spakujem stvari i napustim zemlju.`"

"Kao da se u nedjelju ide na front"

U dnevnom listu Tagescajtung (taz) objavljen je tekst beogradskog novinara Andreja Ivanjija. U njemu se odražava i strepnja zbog mogućih izgreda:

„Mnogi politički posmatrači u Srbiji smatraju da bi tokom izborne noći moglo da dođe do izbijanja nasilja. `Samo da se sve dobro završi`, zabrinuto govore ljudi ovih dana, gdje god da se čovjek zatekne. Predstavnici režima nazivaju studentsku listu terorističkom organizacijom, koju finansira neprijateljsko inostranstvo i koja navodno ne želi da prihvati Vučićevu pobjedu. Nazivaju ih `izdajnicima`, `silovateljima` i `antisrbima`.

S druge strane, mnogi vjeruju da Vučić ni pod kojim okolnostima neće priznati poraz. Otkako je došao na vlast, manipuliše izborima, stavlja medije pod kontrolu, zloupotrebljava javne resurse i državne institucije u stranačke svrhe. Policija i službe bezbjednosti ne štite zakon i red, već režim. Novinari jedni drugima savjetuju da se pred parlamentarne izbore snabdiju zaštitnim šljemovima i gas-maskama. Kao da se u nedjelju ide na front".

Hiljade ljudi su (7.9.26.) odale u Beogradu posljednju poštu ratnom zločincu Ratku Mladiću, koji je preminuo u zatvoru UN-a, gdje je izdržavao doživotnu kaznu zbog ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida u BiH, piše Tageszeitung iz Berlina. Prije sahrane na Topčiderskom groblju u Beogradu, kovčeg s Mladićevim posmrtnim ostacima bio je izložen u Crkvi Svetog Luke. Autor članka Erich Rathfelder opisuje kako su se na kovčegu, uz koji je stajala počasna straža u uniformama, nalazile njegova vojna šajkača, sablja i vojna odlikovanja. Mnogi od hiljada prisutnih, koji su stajali ispred crkve, nosili su srpske zastave i fotografije Mladića. Brojni ljudi doputovali su autobusima iz različitih dijelova Srbije i Republike Srpske, koji su besplatno organizirani za tu priliku.

„Prema pravoslavnom običaju, ožalošćeni se na ovakvim sahranama naginju nad kovčeg, krste se, dodiruju ili ljube drvo sanduka. Mnogi prisutni, među njima i nekadašnji saradnici, plakali su, molili se i izražavali saučešće Mladićevoj porodici, njegovoj supruzi Bosiljki i sinu Darku", piše Tageszeitung i dodaje:

„Samo je jedna osoba izostala. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije se pojavio na sahrani. Kao službeni razlog naveo je državnu posjetu predsjednika Uzbekistana Šavkata Mirzijojeva. Očigledno se vodio oprezom i nije želio izazivati dodatne tenzije s Evropskom unijom, ali se istovremeno nije htio zamjeriti svojima."

TAZ primjećuje da je „mnogo odlučnija bile reakcija iz Evropske unije na kult ličnosti koji se oko Mladića njeguje u Srbiji." Podsjeća kako je reakcija evropske komesarke za proširenje Marte Kos „bila više od simboličnog protesta". Ona je otkazala posjetu Beogradu i istakla da je veličanje Mladića "nespojivo s vrijednostima Evropske unije", koje „podrazumijevaju suočavanje s prošlošću, istinsko pomirenje i poštovanje prema žrtavama ratnih zločina".

„Samo aktivisti za ljudska prava i manji broj intelektualaca u Srbiji otvoreno se bave odgovornošću Srbije za masovna ubistva počinjena u Bosni i Hercegovini. Oni smatraju da su ovakve ceremonije dokaz kako srpsko društvo i dalje ne želi preuzeti odgovornost za ratove devedesetih godina", piše dalje ovaj njemački list.

Rezimira i kako u Sarajevu, nakon svih iskustava prošlih godina, gotovo niko više ne vjeruje da će se u Srbiji ili u Republici Srpskoj voditi ozbiljna i dubinska rasprava o istoriji i ulozi Ratka Mladića. Prema mišljenju pojedinih kritičara, među kojima je i direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić, sahrana samo „odvlači pažnju od masovnih grobnica i žrtava".

„Kritičari smatraju da su pogrebne ceremonije poslužile srpskim nacionalistima da Mladića predstave kao heroja, koji se borio za srpsku nacionalnu stvar, baš kao što to čini i nacionalističko političko rukovodstvo Republike Srpske. Prema tom narativu, Mladić je navodno spasio bosanske Srbe od njihovih neprijatelja. Ukoliko bi svi prihvatili da je on ratni zločinac, time bi se, prema mišljenju zagovornika takve politike, dovela u pitanje i legitimnost Republike Srpske", zaključuje Tageszeitung iz Berlina.

Užas na stadionu

Frankfurter Allgemeine Zeitung piše kako se „ne samo u Beogradu vidi koliko se brzo užas prošlosti može pretvoriti u užas budućnosti. Autor teksta Christoph Becker osvrće se na nedjelju uveče (6.9.2026.) i događaje tokom beogradskog derbija između Crvene zvezde i Partizana na stadionu Marakana, kojima se „zatvorio jedan istorijski krug", koji je počeo raspadom SFRJ.

„Na utakmici su navijači Crvene zvezde razvili ogroman transparent s likom ratnog zločinca Ratka Mladića. Navijači Partizana pridružili su se skandiranju i uzvicima. Zatim su minutom šutnje odali počast Mladiću - igrači oba tima stajali su u tišini na centru igrališta u njegovu čast. „

Da bi se razumjelo značenje tog prizora, potrebno je vratiti se događaju od 13. maja 1990. godine", kaže se u članku.

„Ko slijedi tu nit, a ona vodi do stadiona Maksimir u Zagrebu, proći će pored albanskih sela na Kosovu, Sarajeva u opsadi, vidjet će Mladićeve egzekutore u Srebrenici i masakre u Vukovaru. Put kroz užas ljudske želje za ubijanjem završava na fudbalskom stadionu, gdje je prije trideset šest i po godina prekinuta utakmica između Dinama i Crvene zvezde, zato što se nekoliko hiljada pripadnika navijačke grupe „Delije" iz Beograda sukobilo s nekoliko hiljada pripadnika zagrebačkih „Bad Blue Boysa", piše FAZ i nastavlja:

„Postoji poznata fotografija iz tog dana. Na njoj se vidi Dinamov igrač Zvonimir Boban s brojem 10 kako svojevrsnim karate-udarcem napada jugoslavenskog policajca. Policajac se zvao Refik Ahmetović, bio je musliman iz Tuzle u Bosni. Jugoslavija je ubrzo nakon toga rastrgnuta jednako brutalno kao i unutrašnjost stadiona Maksimir, gdje su navijači jedni na druge nasrtali svim predmetima koje su mogli dohvatiti", kaže se u članku i dodaje:

„Ubrzo su huligani iz redova „Delija", kao i navijači Crvene zvezde i Partizana, postali vojnici. Upravo je Željko Ražnatović Arkan, na svom putu od kriminalca do ratnog zločinca, tu regrutovao svoje paravojne jedinice, pretvorivši ih u „Arkanove tigrove" i u ubice."

FAZ podsjeća i da je Arkan, prije nego što ga je Haški sud optužio za ratne zločine, preuzeo fudbalski klub FK Obilić. Taj klub je jedini, osim Crvene zvezde i Partizana, uspio osvojiti prvenstvo Srbije nakon 1992. godine. Kada je Bayern Minhen u ljeto 1998. godine igrao protiv Obilića u kvalifikacijama za Ligu prvaka, predsjednica kluba bila je Arkanova supruga - pjevačica Ceca, jer je "to tako bolje izgledalo pred zvaničnicima UEFA-e".

Njemački list podsjeća i da je Ceca još u maju 2026. godine nastupala u Frankfurtu, konstatujući kako su veze s prošlošću i tu „veoma bliske". Njen suprug ubijen je 2000. godine u Beogradu i nikada nije izveden pred sud u Haagu. Ratko Mladić, međutim, jeste i za razliku od Arkana, uhapšen je i osuđen za ratne zločine. A sada mu, nakon što je umro u zatvoru, u Srbiji odaju počast, a to naravno, čine i na fudbalskim stadionima.

FAZ na kraju zaključuje: „Od ovog derbija u Beogradu ostaje snažna slika: ono što je nekada počelo na fudbalskom stadionu, kada su navijači postajali huligani, huligani vojnici, a vojnici ubice u službi nacionalističkih ciljeva, može se ponoviti u svakom trenutku. Užas prošlosti udaljen je samo jednu iskru od toga da postane užas budućnosti. A dok se u Beogradu te nedjelje (6.9.2026.) odavala počast Ratku Mladiću, u njemačkoj pokrajini Saksoniji-Anhalt , (gdje je pobijedila radikalno-desničarska AfD) brojali su se glasovi nakon izbora", završava se zlokobno članak, koji je objavio Frankfurter Allgemeine Zeitung.

"Smrt bosanskohercegovačkog ratnog zločinca, osuđenog na doživotnu robiju, odnosno način na koji se Srbija odnosi prema toj smrti posljednjih je dana izazvala nesuglasice između Srbije i Hrvatske. Hrvatska vlada upozorava da bi stav Beograda prema bivšem generalu Ratku Mladiću, koji je preminuo 27. augusta, mogao trajno blokirati ionako usporene ambicije Srbije za članstvo u Evropskoj uniji. Slično se izrazila i Marta Kos, evropska komesarka za proširenje porijeklom iz Slovenije", piše Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).

„Mladić provodio operacije etničkog čišćenja u Hrvatskoj“

FAZ potom dodaje kako je jasne riječi Srbiji najprije uputio premijer Hrvatske Andrej Plenković. "On je reagovao na dvosmislenu izjavu srbijanskog ministra pravde Nenada Vujića neposredno nakon Mladićeve smrti, koja se mogla protumačiti kao najava da Beograd želi organizovati državnu sahranu za preminulog ratnog zločinca. To bi bilo 'kao da Srbija sama sebi zatvara vrata (prema EU)', rekao je Plenković. On je istakao da je Ratko Mladić još 1991. godine u Hrvatskoj bio uključen u ratne zločine, prije nego što je prebačen u Bosnu i Hercegovinu, gdje je, između ostalog, komandovao vojskom tokom izvršenja genocida u Srebrenici 1995. godine i opsadom Sarajeva od 1992. do 1995.", navodi list iz Frankfurta.

Plenković je, između ostalog, ukazao na masakr u Škabrnji, u blizini Zadra. "Tada su srpske paravojne formacije, uz podršku srpski kontrolisane 'Jugoslavenske narodne armije', kojom je u toj regiji komandovao Mladić, ušle u mjesto. Ono što su počinioci potom učinili, Tribunal UN-a za ratne zločine opisao je riječima: „Idući od kuće do kuće, ubili su 38 nesrpskih civila u njihovim kućama ili na ulicama.“

FAZ potom piše kako je bivši predstavnik tužilaštva Tribunala UN-a za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, koji je Mladiću sudio od 2012. do 2017. godine, objasnio uspon generala do načelnika Generalštaba vojske bosanskohercegovačkih Srba 1992. godine njegovim „radom i zaslugama“ u Hrvatskoj godinu ranije. Mladiću je povjerena vrhovna vojna komanda u BiH, jer se smatrao čovjekom „koji je upravo proveo nekoliko operacija etničkog čišćenja u Hrvatskoj“, citira FAZ izvještaj regionalne mreže BIRN, koja navodi riječi pravnika, koji je radio u tužilaštvu sada već zatvorenog Tribunala. Prije Plenkovića, slično se o Srbiji izjasnila i bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor. Zagreb bi, prema njenim riječima, na odnos srbijanske vlade prema Mladićevoj smrti trebao odgovoriti blokiranjem daljnjih pristupnih pregovora Srbije s EU.

Ogorčene reakcije iz Beograda i napad na Plenkovića

Iz Beograda su uslijedile ogorčene reakcije. Bivša premijerka, a sada predsjednica Skupštine Srbije Ana Brnabić kritikovala je u srbijanskom tabloidu „Blic“ činjenicu da upravo hrvatski premijer Plenković Srbiji „drži predavanje o civilizacijskim vrijednostima i pravdi“, iako je u julu prošle godine on lično, zajedno sa svojom porodicom, podržao koncert desničarskog pjevača Marka Perkovića, poznatog pod umjetničkim imenom Thompson, u Zagrebu.

"Zapravo, Plenković nije prisustvovao samom koncertu, na kojem je, navodno bilo oko pola miliona ljudi, ali jeste bio na probama", pojašnjava njemački novinar i dodaje: "Brnabić je podrugljivo rekla da je vjerovatno bio tamo kako bi se uvjerio „da je koreografija salutiranja uz pozdrav ‘Za dom spremni’ dobro pripremljena i uvježbana. 'Za dom spremni“ bio je pozdrav ustaša, hrvatskih fašista, koji su uz podršku Njemačke od 1941. do 1945. godine uspostavili „Nezavisnu Državu Hrvatsku“. U toj državi progonjeni su i masovno ubijani Srbi, Jevreji i Romi, između ostalog u koncentracionom logoru Jasenovac, najvećem logoru Drugog svjetskog rata kojim nisu upravljali Nijemci. A jedna od najpoznatijih Perkovićevih pjesama počinje pozdravom 'Za dom spremni'."

„Ni pristojnosti ni srama“

FAZ potom piše: "Plenković je „otvoreno i na najdirektniji način“ podržao „neskrivenog ustaškog simpatizera koji svakodnevno propagira i veliča nacističke vrijednosti“, tvrdila je Brnabić. Koncert u Zagrebu nazvala je „nacističkom manifestacijom, ustaškim dernekom na kojem je pola miliona ljudi uzvikivalo ustaški pozdrav, koji odgovara nacističkom pozdravu ‘Sieg Heil’“.
Radikalna političarka je dalje rekla: „Da Plenković ima pristojnosti, šutio bi. Ali svojom podrškom Thompsonu pokazao je da nema ni pristojnosti ni srama. Zato nije iznenađujuće što je sebi uzeo za pravo da govori o tome šta bi Srbija trebala ili ne bi trebala učiniti.“

Njemački novinar konstatuje da su i posmatrači izvan Hrvatske primjetili da se vladajući HDZ i njen predsjednik Plenković nisu jasno ogradili od nacionalističkog provokatora Perkovića i dodaje: "Međutim, u kritici Ane Brnabić nema spomena osude pravomoćno osuđenog masovnog ubice Mladića i njegovih pristalica, koje otvoreno djeluju u Srbiji."

FAZ potom opisuje Brnabić, koja u Beogradu važi za političarku "koja govori ono što misli – i tako u javnost prenosi poruke predsjednika Vučića". Primjećuje i kako Plenković, međutim, nije jedini koji kritikuje Srbiju. I evropska komesarka za proširenje Marta Kos upozorila je Beograd: „Veličanje Ratka Mladića, osuđenog ratnog zločinca, u suprotnosti je s temeljnim evropskim vrijednostima i nema mjesta ni u Evropskoj uniji ni u zemljama koje joj žele pristupiti. Nadam se da je vlada u Beogradu svjesna o čemu je riječ i šta stavlja na kocku.“

Hoće li UEFA reagovati protiv Crvene zvezde zbog Mladića?

Nevolje zbog Mladića u međuvremenu prijete i beogradskom klubu Crvena zvezda. UEFA je pokrenula disciplinski postupak protiv kluba nakon što su njegovi navijači na jednoj utakmici razvili transparente s natpisom: „Generale, neka ti je vječna slava i hvala.“

"Predstavnici kluba nisu se ogradili od takvog ponašanja, već su fotografije tog događaja čak objavili na društvenim mrežama kluba. Uz objavu je postavljen i smajli koji salutira. Prema izvještaju hrvatske novinske agencije HINA, UEFA je pokrenula istragu, između ostalog, zbog rasističkog ili diskriminatornog ponašanja, kao i zbog objavljivanja neprimjerenih poruka.

Zvanično saopštenje Evropske fudbalske organizacije o ovom slučaju na početku nije bilo objavljeno. Crvena zvezda, osvajač Kupa evropskih šampiona iz 1991. godine, međutim, očigledno ostaje pri svom stavu. Fotografije do sada nisu uklonjene", zaključuje Frankfurter Allgemeine Zeitung.

*Ovaj izbor iz štampe sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na nemačkom jeziku i ne odražava nužno stavove redakcije.

Islanddefinitivno neće postati 28. članica Evropske unije pošto je tijesna većina građana (52 odsto) na referendumu odbila početak pristupnih pregovora sa Briselom.

To je veliki udarac za vladu premijerke Kristrun Frostadotir koja se zalagala za ulazak u EU.

Pera njemačke štampe pišu o razlozima za ovakvu odluku islandskih građana i poukama za Evropsku uniju.

Javni servis ARD u komentaru na svom portalu podsjeća da su u finišu kampanje dominirale teme straha islandskih poljoprivrednika od konkurencije sa kontinenta kao i vječito pitanje ribolova.

„Iza toga stoji moćan islandski ribarski lobi, koji čini desetak velikih kompanija. One od osamdesetih godina prošlog vijeka kontrolišu veliki dio islandskih ribolovnih kvota i na tome su se obogatile. Prije nekoliko dana jedno istraživanje otkrilo je da su neke od tih kompanija uložile velike sume novca u kampanju protiv približavanja EU. Tome treba dodati i bliskost ribarske industrije najvećem islandskom dnevnom listu, koji je tokom kampanje djelovao kao njen politički portparol“, piše ARD.

Ocjenjuje se da su „strah i želja za suverenitetom“ na kraju bili jači od argumenata pristalica Evropske unije. „Bili su jači od nade u veću ekonomsku stabilnost i dodatnu bezbjednost koju bi pružilo članstvo u evropskoj zajednici, u vrijeme kada je pod sve većim znakom pitanja pouzdanost Sjedinjenih Država, dosad najvažnijeg islandskog partnera.“

Bavarski Pasauer noje prese navodi: „Islanđani su zadali udarac Evropskoj uniji. Potvrdan odgovor za pristupne pregovore dobro bi došao EU. Uprkos svim kritikama, ojačao bi njen položaj kao dokaz privlačnosti evropske zajednice država. Većina Islanđana očigledno vidi više mana nego prednosti u članstvu u EU. Ta odluka svakako jeste bolna. Ali nije smak svijeta.“

Slično stvar posmatra i komentator berlinskog Tagescajtunga: „Ovo 'ne', koliko god bilo jasno, ima više slojeva, a jedan dio toga Evropljani u EU jednostavno ne bi smjeli da shvate lično – ne može vas svako voljeti. Mjeriti sopstvenu privlačnost u svijetu na osnovu odluke Islanda značilo bi bespotrebno unižavati sebe. Island je zemlja koja voli svoju nezavisnost i koja kao članica Evropskog ekonomskog prostora već uživa prednosti Unije. Za sada će, dakle, sve ostati lijepo kao što već jeste.“

Noje Osnabriker cajtung je oštriji: „EU više nije obećanje spasa kakvim sebe predstavlja. Razumije se da je teže ubijediti one koji daju novac nego one koji ga primaju. Primjer Islanda to kristalno jasno pokazuje.“

„Koliku privlačnost EU ima ako argument snažnog jedinstvenog tržišta više ne prolazi? Odgovor bi morao da bude da je EU više od ekonomskog prostora. Ali takav odgovor, pun patetike, više ne prolazi. Evropu danas prati slika birokratskog kontinenta opsjednutog pravilima i unutrašnjim sukobima“, kritikuje list.

Folksštime iz Magdeburga ocjenjuje: „Islanđanima je nacionalna košulja bliža od evropskog kaputa. To je šteta, jer bi Island mogao da bude obogaćenje za Evropu. Sjevernjaci su tokom proteklih decenija ostvarili uzoran napredak. Međutim, sklonost EU ka pretjeranom regulisanju veoma je dobro poznata i u Rejkjaviku. Glavni proizvod Islanda je riba, a za njen ulov EU propisuje stroge kvote. Islandska ribarska industrija to nikako ne želi i zato je uspješno povela borbu protiv takve politike.“

Da je sam referendum bio greška smatra komentator Zidojče cajtunga, koji podsjeća na Veliku Britaniju: „Britanski referendum o pitanju EU bio je najveća politička greška jedne evropske vlade u protekloj deceniji. Bregzit je toliko zastrašujući primjer da nijedna druga vlada više ne bi smjela da bude toliko naivna da tako složenu odluku prepusti narodu.“

*Ovaj izbor iz štampe sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stavove redakcije.

„Smrću Ratka Mladića privodi se kraju jedno od najmračnijih poglavlja srpske istorije. Međutim, ono još nije posve završeno. Bit će zanimljivo pratiti kako će srbijanski mediji i državni vrh, prije svega predsjednik Aleksandar Vučić, reagovati na njegovu smrt. Šta će reći – a šta neće? Hoće li beogradsko rukovodstvo biti u stanju jednog od najgorih ratnih zločinaca u Evropi nakon Drugog svjetskog rata nazvati upravo onim što je bio? Sumnje da hoće su opravdane“, piše Michael Martens za list Frankfurter Allgemeine Zeitung.

"U Srbiji je posljednjih godina postojao kult ličnosti Ratka Mladića, barem indirektno podržavan od strane države. Njegovi zločini su negirani ili čak veličani", kaže se dalje u članku. „To je, između ostalog, bilo vidljivo na ogromnom muralu na jednoj stambenoj zgradi u centru Beograda. Prije nego što je na kraju ipak uklonjen, grafit je očigledno bio pod zaštitom državnih institucija. Jedan političar iz samog vrha srbijanske države demonstrativno je došao na to mjesto.“

Kult Mladića njeguje se i u srpskom entitetu u BiH - Republici Srpskoj. „Posebno se u tome ističe političar bosanskih Srba Milorad Dodik, koji pokazuje demonstrativnu bliskost kako s ruskim diktatorom Vladimirom Putinom tako i s američkim pokretom MAGA“, piše Martens i dodaje: "Pitanja koja će se narednih dana postavljati u Srbiji dijelom su sasvim praktične prirode, ali istovremeno imaju veliki politički značaj: Gdje će Mladić biti sahranjen – i kako? U najužem krugu porodice ili uz učešće države?...Hoće li predstavnici srbijanske države prisustvovati sahrani ratnog zločinca? To ne bi predstavljalo dobru sliku Srbije. Ako prisustvuju, šta će reći? Kako će reagovati opozicioni političari?"

Mladićeva sahrana, piše dalje Martens, "bila bi još veće političko pitanje u BiH, gdje je počinio svoje stravične zločine. Mladić je rođen u Kalinoviku na istoku Bosne. Tada je, 1942. godine, Bosna još bila pod okupacijom Njemačke i njenih hrvatskih saveznika. Od završetka rata u Bosni 1995. godine Kalinovik pripada Republici Srpskoj, čije su granice iscrtane krvlju – prije svega krvlju bosanskih muslimana. RS nije suverena država, iako se Milorad Dodik, njen najmoćniji političar, često ponaša kao da jeste. Priznata je samo kao dio Bosne i Hercegovine i unutar njenih granica. Da bi Mladić mogao dobiti grob u Bosni, teško je zamisliti“, piše FAZ i rezimira: „Mladić je bio cinični izvršilac politike čiji su politički arhitekti bili Karadžić i Milošević. Malo je razloga vjerovati da će njegova smrt dovesti do otvorene rasprave u Srbiji o zločinima počinjenim 90-tih u ime velikosrpske države."

Njegovo djelovanje u duhu "sovjetske vojne doktrine"

Povodom smrti Ratka Mladića, Tageszeitung iz Berlina navodi: „Njegova vojska vodila je rat u kojem teritorij nije samo osvajala nego je sistematski potiskivala i protjerivala stanovništvo. Gradovi su bili pod opsadom, sela uništavana, a ljudi progonjeni zbog svoje nesrpske pripadnosti. Iznad rata stajao je politički projekt koji je podrazumijevao što je moguće homogeniju etnički srpsku vlast, najprije na osvojenim područjima u Hrvatskoj, a potom i u Bosni.“

Njegovo djelovanje, kaže se dalje u članku, odgovaralo je "sovjetskoj" vojnoj doktrini: „Koristiti teško naoružanje, uništavati gradove, a zatim tamo slati pješadiju i dobrovoljačke formacije. Njihov zadatak bio je ubijati, pljačkati i silovati. Posebno perfidan bio je njegov odnos prema gradovima i područjima, koja su se bez otpora predala srpskim trupama. U koncentracionim logorima pored Prijedora tokom ljeta 1992. godine ubijeno je samo u tom periodu 3.200 ljudi“.

Ratko Mladić je osuđen prije svega zbog opsade Sarajeva i zločina protiv čovječnosti počinjenih u Srebrenici. Gotovo četiri godine Sarajevo je bilo pod granatama, ali je tek Srebrenica Mladića učinila sinonimom za strahote rata, piše dalje TAZ i dodaje:

"Za zločine u Bosni, kao što su oni u Prijedoru, sud nije utvrdio postojanje elemenata genocida. To nije promijenilo pravosnažnu presudu za genocid počinjen u Srebrenici, koju Mladić nikada nije prihvatio... Time se završava život čovjeka kojeg neki Srbi i danas gledaju kao heroja, dok ga velika većina međunarodne javnosti smatra jednim od najtežih evropskih ratnih zločinaca nakon Drugog svjetskog rata. Mladić iza sebe ostavlja regiju u kojoj je sukob od 1992-1995, iako već odavno dio istorije, i dalje prisutan kroz njegove žrtve, koje žive s posljedicama tog rata.“

Kako ljudi mogu učiniti nešto tako?

"Kada se pogledaju videosnimci iz jula 1995. godine, uvijek se iznova nameće pitanje koje se postavlja nakon svakog ratnog zločina i genocida, a na koje do danas nema odgovora: Kako ljudi mogu učiniti nešto tako?", piše Süddeutsche Zeitung (SZ) iz Minhena.

„Pazite da ne izgubite nijedno dijete." To govori muškarac u kratkim rukavima i maskirnoj uniformi, dok ga posmatraju brojna lica sa širokim, umornim očima. Pokazujući kažiprstom, objašnjava ljudima da ima dovoljno autobusa i da će svako ko želi otići biti odveden na sigurno: „Samo bez panike, pustite prvo djecu i žene da odu.“

A kada je završio obraćanje prestrašenim ljudima u zaštićenoj zoni Srebrenice, koju pripadnici mirovnih snaga UN-a nisu stvarno zaštitili, on još jednom dovikuje gomili: „Ne bojte se." I: „Niko vam neće ništa.“ Iz gomile mu uzvraćaju riječima zahvalnosti. Ubrzo nakon toga više od 7.000 ljudi bilo je mrtvo", piše SZ.

"Sada je i Mladić -"krvnik Bosne" preminuo u zatvoru u nizozemskom Hagu. Sve do posljednjeg trenutka njegovi advokati i članovi porodice 84-godišnjaka pokušavali su da ga prebace u Srbiju. Uporno su tvrdili da mu je potrebna posebna medicinska njega koja u Hagu nije u dovoljnoj mjeri osigurana, te da mu, između ostalog, teško pada što većina ljudi oko njega ne govori srpski.

Međutim, uslovi u pritvorskoj ustanovi UN-a i njihovoj bolnici bili su, prema riječima predsjednice Međunarodnog rezidualnog mehanizma, „toliko kvalitetni da se Mladićevo zdravstveno stanje moglo pratiti na najbolji mogući način“. Redovno su ga posjećivali članovi porodice i prijatelji, a bilo je osigurano da njegovi najbliži mogu biti uz njega i u njegovim „posljednjim trenucima"", piše list.

Pritom, nastavlja SZ, mnoge hiljade Mladićevih žrtava izgubile su život pod potpuno drugačijim uslovima. "Više od 11.000 ljudi poginulo je tokom opsade Sarajeva, koju je on organizovao i koja je trajala 1.425 dana. Mnogi su namjerno pogođeni snajperskim mecima u srce ili glavu, dok su druge raznijele minobacačke granate. Civili, djeca; ljudi koji su samo željeli kupiti hranu ili posjetiti svoje najmilije – postali su žrtve cinične smrtonosne igre prolaska kroz takozvanu 'Snajpersku aleju'. Mladićevo ime trebalo bi 'upisati na listu najpokvarenijih i najbarbarskijih ličnosti u istoriji', izjavio je glavni haški tužilac, belgijski pravnik Serge Brammertz. Istovremeno je naglasio da presuda ni u kojem slučaju nije presuda protiv srpskog naroda: 'Mladićeva krivica pripada njemu samom i samo njemu'. Ostaje pitanje – zašto?", pita se Süddeutsche Zeitung.

Umro tamo gdje mu je bilo mjesto

„Ratko Mladić je umro tamo gdje mu je, najkasnije od 1995. godine, i bilo mjesto: u Haškom zatvoru. U tom nizozemskom gradu „Kasapin Bosne" osuđen je u novembru 2017. godine na doživotni zatvor...Svaka druga kazna bila bi „uvreda žrtvama, živima ili mrtvima“, rekao je glavni tužilac Alan Tieger u svom završnom obraćanju pred Tribunalom UN-a“, piše njemački list Tagesspiegel.

„Jer, kao vrhovni komandant bosanskih Srba, Mladić je bio saodgovoran za ponovljena i sistematska silovanja žena i djevojčica, od kojih su najmlađe imale tek dvanaest godina...Za ubistva nedužnih civila tokom 1.425 dana duge opsade Sarajeva. Za progon, istrebljenje, deportaciju i prisilno raseljavanje čitavih zajednica u Bosni i Hercegovini.“ Dokumenti, kaže se dalje u članku, potvrđuju njegovu ulogu u genocidu u Srebrenici.

„Dana 8. marta 1995. godine predsjednik bosanskih Srba izdao je ozloglašenu Direktivu broj 7. U njoj je Radovan Karadžić naredio da Mladićeve trupe stvore ‚nepodnošljivu situaciju potpune nesigurnosti‘, u kojoj za stanovnike Srebrenice ‚ne postoji nikakva nada za dalji opstanak ili život‘.Samo 23 dana kasnije ta naredba bila je razrađena u vojni plan. Mladić je stavio svoj potpis na njega. Nepuna četiri mjeseca kasnije Mladić se pojavio u tada zaštićenoj zoni UN-a kod Srebrenice, gdje su Bošnjaci potražili utočište. General je, u pratnji kamera, uvjeravao stanovništvo: „Ne bojte se, niko vam neće ništa učiniti“ – i lagao. Djeci, koja će ubrzo po njegovoj naredbi biti deportirana ili ubijena, dijelio je slatkiše. Snimci su obišli cijeli svijet i do danas predstavljaju dokaz Mladićeve beskrupuloznosti“, navodi Tagesspiegel i zaključuje: „Uprkos tome, Mladića u njegovom rodnom gradu i danas mnogi slave kao heroja. O tome svjedoče statua i mural komandanta visok tri i po metra na ulazu u rodni Kalinovik, koji se nalazi u današnjem, pretežno srpskom dijelu BiH.“

Brdo činjenica

Neue Zuercher Zeitung (NZZ) najprije piše kako je u zemljama bivše Jugoslavije Ratko Mladić postao „neka vrsta duha, simbol srpskog ultranacionalizma". Potom se osvrće na presudu Mladiću, koja se "zasnivala na ogromnom broju činjenica".

„Masakri nisu bili jednostavno posljedica brutalnosti, izazvanih ratom. Iza njih je stajao plan koji je u velikoj mjeri osmislio Radovan Karadžić, politički lider bosanskih Srba. 12. maja 1992. general Mladić pojavio se u parlamentu bosanskih Srba. Kada su ga političari suočili sa svojom namjerom da stvore etnički „čistu“ teritoriju, Mladić je rekao: „Ne možemo čistiti, nemamo sito, tako da Srbi ostanu, a drugi odu. To ne ide. (...) Ljudi, to je genocid!“

Dvije sedmice kasnije, piše dalje NZZ, više nije bilo nikakvih zadrški. Tokom granatiranja Sarajeva Mladić je naredio: „Gađajte Velešiće, gađajte Pofaliće, tamo ima vrlo malo Srba.“

Švajcarski list potom piše kako prva optužnica Haškog tribunala protiv njega, podignuta 1995. nakon masovnih ubistava u Srebrenici, na početku nije mnogo uznemirila Mladića. "Nakon završetka rata pobjegao je u Srbiju i u Beogradu se kretao kao slobodan čovjek – iako pod strogim nadzorom. A kada je svrgnuti srbijanski predsjednik Slobodan Milošević 2001. godine, nakon odluke reformskog političara Zorana Đinđića, izručen Hagu, Mladić je nestao. "

NZZ podsjeća kako je Mladić u obavještajnim službama i vojsci i dalje imao veliku i pouzdanu mrežu ljudi koji su ga štitili i finansirali. Kada je ona dospjela pod pritisak, Mladiću je postajalo sve teže da se skriva. Ipak, trebalo je da prođe još niz godina prije nego što je 2011. godine pronađen i uhapšen u kući jednog rođaka na sjeveru Srbije.

Protiv jedanaestorice Mladićevih pomagača vođeni su krivični postupci u Srbiji. Svi osim jednog kasnije su oslobođeni, piše dalje NZZ. „Optužnica je ostala zatvorena za javnost jer je, kako se navodilo, mogla naštetiti ‚ugledu‘ zemlje. To je jasan pokazatelj da Mladića dugo nije štitila samo ‚duboka država‘, nego i visoki politički zvaničnici.“

Iako danas, piše list, gotovo niko više ne poriče da su u Srebrenici počinjeni teški zločini u ime srpskog naroda, politika i najveći dio javnosti i dalje osporavaju da se radilo o genocidu, "Zločini se ipak nisu mogli potpuno prešutiti. 2005. jedan video-snimak nakratko je potresao zemlju. Na snimku se vidi kako srpski paravojnici u blizini Srebrenice maltretiraju i ismijavaju grupu maloljetnih mladića, a zatim ih hladnokrvno strijeljaju", navodi se u članku.

„Oprezna javna rasprava je počela. Međutim, ubrzo je ponovo utihnula...Ali činjenica da Ratko Mladić i dalje postoji kao simbol na zidovima i u navijačkim pjesmama pokazuje da se srpsko javno mnijenje još uvijek nije istinski oslobodilo otrova nacionalizma“, zaključuje Neue Zuercher Zeitung.

„Šta mi Evropljani možemo konkretno da učinimo kako bismo vam pomogli da ubijete više Rusa? Naravno, više ruskih vojnika?“ To je novinar „Frankfurter algemajne cajtunga" (FAZ), Mihael Martens, pitao predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog u Beogradu, u subotu, 8. avgusta, na zajedničkoj konferenciji za štampu sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

Video-snimak Martensovog pitanja tokom vikenda se brzo proširio društvenim mrežama. Dok su pojedini hvalili dopisnika FAZ-a zbog „jasnih riječi“, drugi su ga optuživali za govor mržnje ili za pristrasnost koja nije primjerena novinaru.

Martens je nakon kritika na svom nalogu na mreži X napisao da je pitanje bilo aluzija na citat britanskog političara Vinstona Čerčila. Tadašnji britanski premijer Čerčil je odluku o podršci jugoslovenskom pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu navodno sveo na vojno pitanje: „Ko ubija najviše Nijemaca i kako možemo da im pomognemo da ubiju još više?“

Ruska državna novinska agencija TASS prenijela je izjavu portparolke ruskog Ministarstva spoljnih poslova Marije Zaharove, koja je, pozivajući se na činjenicu da je Martensov djed bio pripadnik komandnog štaba Vermahta, dopisnika FAZ-a nazvala „nasljednim nacistom", prenosi Evangelistička pres služba (epd).

List „Velt", jedini od uglednih medija u Njemačkoj, prenosi vijest agencije epd, u kojoj stoji da je „Frankfurter algemajne cajtung" (FAZ) izrazio žaljenje zbog pitanja svog dopisnika. Portparolka izdavačke kuće FAZ izjavila je, odgovarajući na upit epd-a, da je to pitanje bilo „nesrećno formulisano“.

FAZ će odgovoriti pravnim sredstvima

Martens se, kako je navedeno, osvrnuo na aktuelne rasprave vojnih stručnjaka koje se bave pitanjem „kako rusku vojsku dovesti u kadrovske teškoće kako bi Rusija bila podstaknuta na mirovne pregovore“. Portparolka izdavača naglasila je da stav FAZ-a nije da treba usmrtiti što veći broj ruskih vojnika. „FAZ se zalaže za međunarodnim pravom zagarantovano pravo Ukrajine na samoodbranu i za što skoriji završetak ruskog agresorskog rata“, rekla je ona za epd.

Portparolka FAZ-a navela je da su u vezi sa ovom konferencijom za novinare usljedile klevete i prijetnje upućene Martensu. „To je neprihvatljivo. Sloboda medija podrazumijeva i pravo da se postavljaju pitanja, naročito na konferencijama za novinare.“ FAZ će, kako je istaknuto, na prijetnje svojim zaposlenima odgovoriti pravnim sredstvima, prenosi „Velt".

Nije mrzitelj Rusa

„Berliner cajtung" (BZ) u komentaru pita: „Kako je moguće da jedan njemački novinar i dugogodišnji urednik lista ‘Frankfurter algemajne cajtung’ pred cjelokupnom javnošću postavi ukrajinskom predsjedniku takvo pitanje?“

„Da li to ima veze sa tim što je njegov djed, vojni sudija i oficir u Vrhovnoj komandi Vermahta, više puta sjedio za ručkom sa Adolfom Hitlerom? Nesvarena porodična istorija, zaglušujuća nasljedna krivica, koja konačno i neočekivano dobija priliku da se isprazni kroz samozvani pravednički gnjev zbog ruskog agresorskog rata?“, piše Tomas Fasbender za BZ.

„Vjerovatno on nije mrzitelj Rusa, to mu nikako ne bih imputirao. Riječ je o nečem sasvim drugom. Unuk, rođen 1973. godine, zna: slično hiljadama drugih, njegov djed je kažnjen previše blago, zapravo nikako. U Saveznoj Republici Njemačkoj postao je predsjednik senata. Koliko je smrtnih presuda moj djed izrekao protiv uhvaćenih dezertera, ne znam, napisao je unuk prije dvije godine. Njegov pogled u prošlost povezan je sa osjećajem nepravedne blagosti, to ne smije da se ponovi.

Poziv na kaznu za Rusiju i Ruse zadovoljava tu neispunjenu potrebu za ispaštanjem sopstvene, kolektivne i, u Martensovom slučaju, porodične krivice. Frustracija pravdom iz sopstvene, njemačke istorije projektuje se na drugu, rusku istoriju.

Martens nije usamljen slučaj. Naša moralna katastrofa je prisutna, bez obzira na to koliko je potisnuta ili relativizovana. Protivotrov je samoproklamovana, aktivirajuća moralna nadmoć, kao i bijes i ogorčenje pred grijesima trećih strana. Oni nas izvlače iz đavoljeg kruga sopstvenog stida, potisnute krivice. Svojim agresorskim ratom koji krši međunarodno pravo, Golijat protiv Davida, grub i bezobziran, Rusija pruža savršen povod. Putinov rat obećava rasterećenje kroz ogorčenje.

Time što Rusija u tolikoj mjeri postaje zločinac, ona vapi za kaznom koja je ušteđena našim precima. Kada Nijemci na mreži viču ‘Putin u Hag’, traže reparacije i decenijsku izolaciju, oni prate (i) ovaj refleks. Još više kada žele mnogo mrtvih Rusa, pa makar to bili ‘samo’ ruski vojnici.

Rusija treba da ispašta, i za sopstvenu krivicu, ali i za našu neokajanu u paketu. Možda drugačijim rječnikom, ali ne manje oštro, to zahtijevaju i ‘jastrebovi’ među novinarima i političarima. Biti jednom na pravoj strani istorije, to podiže raspoloženje. Nakon više od osam decenija, Putin rehabilituje moralnu simetriju. Samo da nekom ne padne na pamet ideja da bismo mogli da mu budemo zahvalni za njegov rat“, piše „Berliner cajtung".

„Nijedan pisac nije rat u BiH književno obradio tako rječito kao sarajevski književnik Miljenko Jergović, rođen i odrastao u Sarajevu, dobitnik ovogodišnje Leipziške književne nagrade i desetina drugih književnih priznanja. Njegov briljantni prvijenac „Sarajevo Marlboro" govori o opsadi Sarajeva od 1992. do 1995. godine, kada su snage bosanskih Srba pod vodstvom generala Ratka Mladića svakodnevno terorizirale grad snajperskom vatrom i artiljerijskim granatiranjem. Bile su to godine kada je vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić provodio svoju politiku etničkog čišćenja", riječi su kojima njemački novinar Michael Martens uvodi čitaoce u svoj novi članak na temu "Sarajevski safari".

"Možda zato ovaj izuzetno nadareni pripovjedač postaje toliko ljut kada ga pitaju o priči koja je njegov rodni grad u posljednje vrijeme ponovo dovela na naslovnice. „Sarajevski safari" naziv je za "pulp"-fikcijsku priču koja podsjeća na film Quentina Tarantina, ali nema nikakve veze sa stvarnošću. Prema toj priči, tokom devedesetih godina stotine bogatih stranaca, prije svega Italijana, dolazile su u Sarajevo kao „turisti u lovu na ljude" i plaćale velike iznose kako bi sa srpskih položaja pucale na civile u opkoljenom gradu", navodi Martens.

Njemački novinar piše da ta priča „ne odgovara činjenicama" i dodaje: „Nakon što je FAZ iz Sarajeva prvo izvijestio o nelogičnostima i sumnjivoj kvaliteti izvora, uslijedili su i drugi mediji. Regionalni portal Balkan Insight (BIRN), specijaliziran za istraživačko novinarstvo, objavio je opsežnu istragu. Zaključak: osim glasina, nema ničega. Do sličnih zaključaka došao je i njemački medijski portal Übermedien."

Potom autor teksta u FAZ-u sa Miljenkom Jergovićem, koji „od samog početka nije vjerovao u tu priču", razgovara o članku sarajevskog „Oslobođenja", koji je još 1995. na naslovnoj strani izvijestio o navodnim ljudskim safarijima. „Mislim da ni 1995. godine u novinama nije neizostavno objavljivana gola istina", kaže Jergović. On ne misli da su tadašnji mitovi i legende nužno bili rezultat propagande ili zlih namjera, već da su najčešće bile posljedica očaja... Također nije siguran da li je priča o „safariju" nastala u Sarajevu i odatle se proširila svijetom ili je, obrnuto, došla iz svijeta u Sarajevo „kao perverzno uljepšavanje bosanske ratne patnje", kaže se u članku FAZ-a i konstatuje: Posljedica je, međutim, jasna: „Ova priča vrijeđa sjećanje na žrtve opsade Sarajeva."

"Ali kako je jedna toliko neutemeljena priča uopće mogla privući toliku pažnju? Zašto su je mnogi mediji – u početku čak i F.A.Z. – prenosili afirmativno?", postavlja pitanje autor članka u FAZ-u Michael Martens.

Mržnja prema elitama

Tu mu bosanski pisac i kolumnista Haris Imamović, rođen 1990. godine, nagovještava tezu po kojoj „priča u kojoj bogati muškarci za novac zadovoljavaju svoju želju za ubijanjem savršeno odgovara potrebama zapadne publike".

Uz kafu i limunadu na terasi hotela „Evropa" Imamović objašnjava da su lažna priča o Pizzagateu (prema kojoj se iz jedne picerije u Washingtonu upravlja lancem dječije pornografije) i stvarni skandal povezan s američkim seksualnim prestupnikom Jeffreyjem Epsteinom zasnovani na sličnom motivu kao i legenda o „Sarajevskom safariju", piše novinar FAZ-a citirajući Imamovića, koji, između ostalog kaže:

„Mnogi ljudi su nezadovoljni svojom ekonomskom situacijom, mrze elite. Ali ljudima treba nešto više protiv tih elita od činjenice da su bogate. A to dobijaju kroz priču u kojoj elite nisu samo bogate, nego i zle u najgorem smislu."

Imamović, kaže se dalje u članku, ne isključuje mogućnost da je u Sarajevu zaista bilo pojedinačnih „ludih stranaca" koji su plaćali da pucaju na civile.

„Ali stotine? U to ne vjerujem", kaže Imamović.

Svoju sumnju, između ostalog, obrazlaže detaljem koji je primijetio u izvještavanju o ovoj temi:

„Većina novinara koji su sada pisali o ‘Sarajevskom safariju' prethodno nije napisala nijedan tekst o regiji ili Bosni. Novinari koji žive u Sarajevu bili su skeptični od samog početka. A iskusni novinari, koji su stvarno pratili rat, nisu o tome pisali", kaže Imamović.

„Osim toga, priča o opsadi glavnog grada BiH, onako kako je predstavljena kroz ‚Sarajevski safari', u svojoj srži je revizionistička: Prava priča je da je srpska vojska opsjedala Sarajevo. To je priča o Ratku Mladiću – a ne o nekakvim bogatim zapadnim lovcima koji su možda postojali, a možda i nisu. Onaj ko prati narativ ‚Sarajevskog safarija‘, a ne poznaje stvarnu istorijsku pozadinu, mogao bi steći utisak da su opsadu prvenstveno organizirali bogati stranci koji su vikendom dolazili da ubijaju", dodaje Imamović i konstatuje:

„To bi bilo otprilike kao kada bi neko svoje mišljenje o Drugom svjetskom ratu formirao na osnovu filma Quentina Tarantina ‚Nemilosrdni gadovi‘ (Inglourious Basterds)."

Imamović pretpostavlja da uspjeh ove priče ima veze i s tim što postoji tržište za „priče o zlom Zapadu – kao da je Zapad kriv za sve". „Takve narative podstiču i ljudi poput Emira Kusturice ili austrijskog nobelovca Petera Handkea, kao i vlasti u Moskvi, Pekingu ili Teheranu", citira FAZ Imamovića koji zaključuje: „Zapadnim gledaocima je potrebna ova priča – ne Bosancima."

Šta kaže Lovrenović?

Autor članka u FAZ potom prelazi na pisca Ivana Lovrenovića, koji danas živi u sarajevskom naselju Grbavica, koje je tokom opsade srpskim snajperistima služilo kao uporište.

Pominje i kako je to naselje mjesto radnje filma „Grbavica" bh. rediteljice Jasmile Žbanić, koji je 2006. godine osvojio Zlatnog medvjeda a govori o samohranoj majci čija kćerka ne zna da je začeta silovanjem koje je počinio srpski vojnik.

Martens dalje piše kako je Lovrenović je u junu 1992. godine s porodicom morao pobjeći s Grbavice a kada se 1996. godine, vratio u devastirani stan, proveo je kroz svoje naselje jednu njemačku TV- ekipu. Pokazao im je i napuštena skrovišta na gornjim spratovima visokih zgrada, gdje su se skrivali snajperisti. „Sam je vidio najmanje sedam ili osam takvih položaja, kaže Lovrenović, i dodaje ono što su svi u Grbavici znali: ‚Tamo su bili profesionalci srpske vojske‘.

Čudi se odakle se pojavila priča o stranim „safari" turistima. „Nikada, ali zaista nikada, tada se u razgovorima nije spominjalo nešto takvo. Možda su bili jednog ili dva takva slučaja. Ali masovno, sistematski? Ne", kaže on.

I njega, navodi se dalje u tekstu FAZ-a, zanima pitanje kako je nastao ovaj „etablirani mit". Lovrenović u tome vidi i fenomen koji naziva „samodestruktivnom viktimizacijom".

U svakom društvu postoje takve tendencije, kaže on, ali su u bosanskom društvu posebno izražene. Tako se nesporno i stvarno stradanje koje je Sarajevo preživjelo tokom rata dodatno uveličava legendarnim elementima – što bosanskom društvu dugoročno šteti, citira Martens Lovrenovića.

Skretanje pažnje sa stvarne priče o opsadi Sarajeva

Autor članka razgovara i sa novinarom Dnevnog Avaza Danijalom Hadžovićem, koji u razgovoru kaže da priču o „Sarajevskom safariju" ne smatra bajkom, ali je skeptičan prema načinu na koji su brojni mediji izvještavali o toj temi:

„Tokom godina opsade Srbi su godinama, iz dana u dan, ubijali građane Sarajeva. Ali čini se da zapadnim medijima priča o tome kako se nekolicina primitivnih Balkanaca međusobno ubijala više nije dovoljno zanimljiva."

Poput Imamovića, i on upozorava da ova priča iskrivljuje sliku onoga što se zaista dogodilo u Sarajevu.

„Da li je možda bilo pet ili šest psihopata iz zapadnih zemalja koji su plaćali da ubijaju? Možda. Ali oni nisu glavni zlikovci ove priče. To su Radovan Karadžić, Ratko Mladić i svi srpski kriminalci koji su ubijali civile."

Martens citira Hadžovića, koji kaže da srpske snage nisu mogle zauzeti cijelo Sarajevo, iako su to željele: „Ali njihova mržnja bila je toliko velika da su ubijali civile – zato što su to mogli. Nisu mogli zauzeti grad, ali su mogli godinama ubijati njegove stanovnike. To je prava priča."

Nasuprot tome, priča o bogatim strancima, koji su iz zabave ubijali ljude u Sarajevu, je „holivudska priča". „Međutim, onaj ko se usredsredi na tu nju, skreće pažnju sa stvarne priče o opsadi Sarajeva i ratu u Bosni", riječi su Daniala Hadžovića, kojima Michael Martens završava svoj novi članak u nizu na temu „Sarajevski safari".

*Ovaj izbor iz štampe sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava nužno stavove redakcije.

RHEINISCHE POST iz Düsseldorfa želi znati:
„Zašto je Abdul B., osumnjičeni za napad na učesnike parade ponosa u Berlinu , kao osuđeni kriminalac bio na slobodi? Kako je uspio izvršiti atentat, iako je bio pod nadzorom sigurnosnih službi? To su pitanja, koja se hitno nameću nakon potresnog napada na ljude, koji su veselo slavili u Christopher Street Day (CSD) u glavnom gradu Njemačke. Prva saznanja upućuju na to da problem nije toliko u krivičnom zakonu, koliko u njegovoj nedovoljnoj primjeni od strane berlinskog pravosuđa."

TAGESSPIEGEL iz Berlina piše:
„Upravo u liberalnom Berlinu i dalje se događa da većinsko društvo zatvara oči pred islamističkom mržnjom iz straha da ne diskriminira druge. Pri tome se često zaboravlja, ko se sve takvim prešutkivanjem ostavlja na cjedilu. Onaj, ko se beskompromisno bori protiv islamizma, štiti queer osobe, Jevreje, žene, pripadnike drugih vjera – i milione demokratski opredijeljenih muslimana".

RHEINPFALZ iz Ludwigshafena smatra:
„Sasvim je opravdano što političari zaduženi za unutrašnju sigurnost na saveznom i pokrajinskom nivou sada postavljaju pitanje kako je Abdul B., uprkos dobro dokumentiranim simpatijama prema takozvanoj Islamskoj državi, mogao navodno izvršiti ovaj atentat. Zašto je nedavno osuđen prema zakonu za maloljetnike i zašto je izvršenje kazne odgođeno. Također je opravdano pitati treba li se zakon za maloljetnike primjenjivati na punoljetne osobe, koje predstavljaju sigurnosnu prijetnju. A ako bi se to promijenilo, da li bi to vrijedilo samo za teroriste?"

Za PFORZHEIMER ZEITUNG prevelika popustljivost prema islamistima poznatim policiji predstavlja pogrešan put:
„Pokušati još jednom dobronamjerno možda može biti uspješan pristup kod drugih krivičnih djela, ali neuspjela deradikalizacija Abdula B. gotovo je školski primjer koliko su mladi muslimani često već duboko uronili u fanatičan paralelni svijet. Protiv takvih mladih radikala, ako išta može pomoći, onda je to odlučnost i strogoća. Država, koja im daje drugu ili treću šansu, doima se poput slabe države, a samim tim i ranjive."

NORDBAYERISCHER KURIER iz Bayreutha ima slično mišljenje:
„Među zabludama pogrešno shvaćenog liberalizma je se uvjerenje da socijalno-pedagoški eksperimenti mogu zamijeniti stvarne sigurnosne mjere. Slučaj Abdul B. pokazao je suprotno. Da općinski sud nije njegovu zatvorsku kaznu pretvorio u uvjetnu , on ne bi bio u mogućnosti izvršiti ovaj napad."

BADISCHE ZEITUNG iz Freiburga zauzima drugačiji stav:
„To što deradikalizacija kod Abdula B. nije uspjela, ne znači da ona uopće ne može uspjeti. Naprotiv, i dalje vrijedi: tamo gdje daje rezultate, javnost o tome ništa ne sazna."

A KÖLNER STADT-ANZEIGER upozorava na opasnost od pojednostavljenih rješenja:
„Ne radi se samo o sigurnosnim mjerama. Nije dovoljno samo proširiti deportacije, o kojima političari AfD-a ponovo govore koristeći slogan mržnje - ‘remigraciju'. Počinitelj iz Berlina bio je njemački državljanin. Radikalizirao se ovdje i želio se pridružiti IS-u u Siriji. Pojednostavljenih odgovora na to nema. Cijelo društvo suočeno je s ogromnim izazovom. Vaspitači i nastavnici moraju svoj djeci prenijeti da ne trebaju praviti razlike po pitanju koga neko voli i kako neko živi – bez obzira na vjeru, porijeklo ili kulturu. Takvih rasprava i sukoba ne treba se bojati. Društvo se, međutim, ne smije dijeliti. Upravo sada mora ostati ujedinjeno. U suprotnom su teroristi i neprijatelji slobode pobjednici."

Pripremila: Jasmina Rose (izvor: DLF)

Njemački list Tagesspiegel piše o tome da administracija Donalda Trumpa i članovi njegove porodice žele sve više da ulažu u Zapadnom Balkanu, navodeći primjer Bosne i Hercegovine i Albanije. Jared Kushner planira izgradnju luksuznih turističkih kompleksa vrijednih više od četiri milijarde eura, zbog čega je albanska vlada promijenila zakon koji je ranije zabranjivao gradnju u zaštićenim prirodnim područjima. To je izazvalo masovne proteste građana i ekoloških aktivista, koji optužuju vlast za prodaju važnih državnih resursa bogatim investitorima i ugrožavanje prirode.

Istovremeno, SAD nastoje proširiti prodaju svog tečnog prirodnog gasa (LNG) zemljama Zapadnog Balkana. Albanija i Bosna i Hercegovina već su potpisale dugoročne ugovore s američkim energetskim kompanijama.

„U strateškoj prezentaciji američke kompanije bliske Trumpu „Aktor LNG USA" iz juna navodi se da će planirani izlazak Evropske unije iz uvoza ruskog gasa do kraja 2027. godine 'promijeniti regionalne tokove snabdijevanja u Grčkoj i jugoistočnoj Evrop'. Kompanija procjenjuje da postoji potencijal za prodaju više od šest milijardi kubnih metara tečnog prirodnog gasa zemljama Zapadnog Balkana", piše Tagesspiegel.

Njemački list potom citira eksperta za jugoistočnu Evropu Dušana Reljić, koji planirane gasne sporazume naziva riječju „Kuhhandel" doslovno prevedeno: "trgovinom kravama" (op.red.: to je sumnjiva nagodba u kojoj strane razmjenjuju usluge radi vlastite koristi). Prema njegovim riječima, Sjedinjene Američke Države žele prodati svoju „zastarjelu i ekološki štetnu tehnologiju" kako bi „povećale profit velikih energetskih kompanija i obogatile Trumpove bliske saradnike". Vlade u Bosni i Hercegovini i Albaniji, smatra Reljić, tim su sporazumima pokušale pridobiti naklonost Trumpove administracije. On, međutim, ne vidi veliku geopolitičku strategiju iza tih investicija.

Zapadni Balkan kao gubitnik Trumpove energetske politike?

Štaviše „zemlje Zapadnog Balkana će dugoročno biti gubitnici", kaže Reljić za Tagesspiegel.. „Region će energiju morati plaćati po znatno višim cijenama, jer je Rusija tim zemljama odobravala povlaštene cijene gasa. To ide na štetu stanovništva i ugrožava prirodnu okolinu". Reljić smatra da bi zemlje Zapadnog Balkana trebale nastaviti ulagati u obnovljive izvore energije, što je Evropska unija već podsticala finansiranjem projekata hidroenergije i energije vjetra.

Njemački list podsjeća i kako je prije ruskog napada na Ukrajinu, EU podržavala projekte snabdijevanja gasom na Zapadnom Balkanu, pa i gasovod Južnu interkonekciju, koji bi trebao povezati hrvatsko ostrvo Krk s Bosnom i Hercegovinom. U međuvremenu su i SAD pokazale interes za izgradnju tog gasovoda. Štaviše, američka administracija lobirala je da kompanija povezana s Trumpovim bliskim saradnicima Jessejem Binnallom i Josephom Flynnom zakonom dobije ugovor – bez javnog tendera i bez ozbiljne javne rasprave.

To je za Ivanu Korajlić, predsjednicu organizacije Transparency International Bosnia, „presedan", navodi Tagesspiegel. „Da se zakon mijenja kako bi se u njemu unaprijed odredila jedna strana kompanija kao investitor, to se do sada nikada nije dogodilo."

Korajlić , kaže se dalje u članku, govori o korupciji. „Kao jedan od pokazatelja navodi činjenicu da do sada nijedan zastupnik nije podnio žalbu Ustavnom sudu. To upućuje da su u pozadini postojali politički dogovori."

Nada u brzu zaradu nije se ostvarila

U članku se potom konstatuje da nije jasno hoće li SAD uopšte moći izgraditi gasovod prema BiH. „Trasa bi prolazila preko zemljišta koje je prije ratova 90-tih pripadalo bivšoj Jugoslaviji, a vlasnički odnosi nad tim zemljištem ni danas nisu riješeni...Za rješavanje vlasništva potreban je politički konsenzus u BiH, a upravo na tome se već decenijama ne uspijeva postići dogovor."

Jesu li Sjedinjene Američke Države pod Trumpom potcijenile političku složenost regiona kada su u njemu vidjele priliku za brzu zaradu?, pita se na kraju Tagesspiegel.

Navodi i kako je Jared Kushner, osim u Albaniji, planirao otvoriti i luksuzni hotel u glavnom gradu Srbije, Beogradu, na mjestu nekadašnjeg Generalštaba JNA.

„Za Srbiju ta lokacija ima simboliku i važna je jer podsjeća na NATO bombardovanje, koje je izvedeno kako bi se spriječilo dalje etničko nasilje na Kosovu. Ali, nakon kritika javnosti i pokretanja istrage o mogućim prevarama protiv pojedinih srbijanskih političara, Kushner je bio prisiljen staviti taj projekat na čekanje", kaže se na kraju članka koji je objavio Tagesspiegel.

*Ovaj izbor iz štampe sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava nužno stavove redakcije.

Sjedinjene Države su sa 4:1 glatko poražene od Belgije i tako će završnica Mundijala proteći bez ijednog domaćina.

No, to nije primirilo rasprave o poništenoj, to jest „odgođenoj“ suspenziji za američkog fudbalera Folarina Baloguna, koji je u susretu šesnaestine finala protiv BiH dobio direktan crveni karton zbog neopreznog starta.

Predsjednik SAD Donald Tramp javno je rekao da je o tome telefonirao s prvim čovjekom FIFA-e Đanijem Infantinom, tvrdeći da Balogunov start „nije bio faul“ i tražeći da se stvar razmotri. Tramp, inače, nije znao ni da crveni karton nosi automatsku suspenziju od barem jedne utakmice.

Infantino tvrdi da je Trampu rekao da o svemu odlučuje „nezavisno tijelo“ i da on sa tim procesom navodno nema ništa.

„Trampov interes za ovu intervenciju je jasan", piše berlinski Tagescajtung. „Svojoj klijenteli pokazuje da može brutalno i efikasno da nametne ono što smatra američkim interesom.“

Ali, dodaje list, i Infantino ima svoje interese, prije svega na tržištu Sjeverne Amerike, poglavito SAD.

FIFA tu Trampu „dobro dođe jer svoj kulturni rat vodi i protiv vladajućih sportova SAD: mrzi košarkaše iz NBA lige jer se zalažu za prava crnaca, a ligi u američkom fudbalu NFL je poručio da razmisli o drugom imenu sporta, jer je to ime rezervisano za evropski fudbal. Taj sport treba da postane broj jedan i u SAD“, dodaje list.

Neki Infantinovi poslovi

Handelsblat piše da je fudbal prodao dušu i da Infantino zaslužuje „crveni karton“.

„Više se ne mogu ni pobrojati korupcionaški skandali i slučajevi pranja novca pri FIFA-i. Pri dodjeli organizacije svjetskih prvenstava to je skoro tradicija koju fudbalski navijač stoički prihvata“, piše list, podsjećajući da su i njemački funkcioneri vjerovatno podmićivali gdje treba da bi dobili organizaciju turnira 2006. koji je u Njemačkoj poznat kao „ljetna bajka“.

„Ali, kad se lopta zakotrlja, onda se valjda računa samo teren? Da, i baš zato bi novi skandal strefio fudbal do srži, ako su medijski natpisi tačni. Ako politika može da revidira odluke donijete na terenu, milioni fanova će izgubiti strast“, piše Handelsblat.

Športšau, redakcija javnog servisa ARD, komentariše pobunu belgijskog, njemačkog i drugih fudbalskih saveza, uključujući i UEFA-u, koji su do sada ćutali.

„Ruski predsjednik Vladimir Putin, saudijski prijestolonasljednik Mohamed bin Salman ili američki predsjednik Donald Tramp – FIFA godinama teatralno prikazuje bliskost moćnicima i zauzvrat nudi fudbalsku pozornicu.“

Svi su ćutali do sada

Ali, dodaje se u komentaru, sada prvi put nastaje utisak da je ova bliskost imala uticaja na sportsku odluku usred Svjetskog prvenstva, iako nije dokazano da je Trampov poziv bio presudan. „Ali, svjetski fudbalski savez upravo nije smio da dozvoli da niknu sumnje protiv kojih sada više ne može ništa.“

„Ispravno je, ali i jeftino što sada Njemački fudbalski savez traži konsekvence. Jer, ko godinama ćuti dok se mute granice fudbala i politike, taj ne bi trebalo da se javlja za riječ kad je već prekasno“, piše Športšau.

List Nojes Dojčland u sličnom stilu navodi: „Pomilovanje Folarina Baloguna na insistiranje američkog predsjednika je logičan korak u razvoju situacije, koji su svi u fudbalskom biznisu predugo dragovoljno gledali. Tu više ne pomažu nabrzaka povučene crvene linije.“

„Ovako nešto ni ne čudi“, navodi Noje osnabriker cajtung. „Ni kod Trampa, ni kod Infantina, ni kod ovog Mundijala, koji ne oskudijeva u kontroverzama. Da li je iko još vjerovao da je FIFA u suštini časna organizacija? Hajte molim Vas.“

Radio SWR3 navodi da je fudbal podlegao „željama despota" i podsjeća na „kičastu“ rečenicu vjerovatno idućeg njemačkog selektora Jirgena Klopa (Jürgen Klopp), koji je kritikovao stvar rekavši: „Fudbal pripada nama.“

„To je u najboljem slučaju tačno samo djelimično“, navodi SWR3. „I bilo bi lijepo da to možemo da tvrdimo i sutra.“

*Ovaj izbor iz štampe sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava nužno stavove redakcije.